Čini se da već odavno nije neka Vladina mjera poput oporezivanja ekstraprofita izazvala toliku ogorčenost u poslovnom svijetu. No što je, zapravo, nagnalo Vladu da obvezu plaćanja poreza proširi na veći broj tvrtki, možda može otkriti priča iz privatnog života
Moj otac bio je nekada davno direktor u jednoj, opet nekada davno, prilično dobroj i poznatoj bosanskoj tvrtki. Bilo je to vrijeme vladavine komunista, kad je i moj otac bio komunist (i umro je ne vjerujući u Boga, nek mu je rahmet), a ovih me dana na njegovo direktorovanje podsjetila Vladina mjera oporezivanja ekstraprofita. Da budem precizniji, nije moj otac bio glavni šef, ali bio je dio srednjeg menadžmenta, jedno vrijeme i, kako se to onda zvalo, član poslovodnog odbora (danas bi to bila uprava).
Dakle, u onom sustavu bio je direktor sa svim obilježjima koje je poštena radnička klasa percipirala: direktor koji krade ili pak direktor koji je pun novca, direktor koji može sve… Tu i tamo kao tinejdžeru tih 80-ih godina, kad bi se povela rasprava o nečemu što bi trebalo kupiti i kad bih rekao da je to možda preskupo, neki bi članovi radničke klase znali podrugljivo zaključiti: ‘Ma daj, barem ti to sebi možeš priuštiti bez problema‘, aludirajući na to da mi je otac direktor, a to znači da imam novca više nego što mi i treba.
Naravno, nisu svi tako tvrdili, ali uvijek se u svakoj sredini moglo naći pametnjakovića punih predrasuda. Za njih smo mi bili komunistička buržoazija.
Pričje mlijeko
A ima tu dijelom istine jer smo mi zaista nešto lakše podnosili inflaciju osamdesetih, mogli smo sebi priuštiti odlazak na more i, općenito gledano, bilo nam je ipak lakše nego većini radničke klase. Ali daleko od toga da smo živjeli u izobilju jer su za nas komunističku buržoaziju ‘jugošvabe‘ bili buržoazija. Itekako smo osjećali poskupljenja, pazili smo na svaki dinar, odlazili u trgovine koje su nudile nešto jeftinije artikle i, koliko se sjećam, nije se baš nešto uštedjelo dok je moj otac bio direktor. Ako ništa drugo, evo, ima osam i pol godina otkad se preselio, kažu, na ‘bolje mjesto‘, a nisam naslijedio neki veliki novac.
Pišem ovu privatnu storiju zato što me na nju, kao što sam naveo, podsjetila Vladina mjera oporezivanja ekstraprofita. Kako čujem, čini se da već odavno nije neka Vladina mjera izazvala toliku ogorčenost u poslovnom svijetu. Prije mjesec i pol dana razgovarao sam s ministrom gospodarstva Davorom Filipovićem koji je u kontekstu ekstraprofita govorio o plinskom i naftnom biznisu i nije bilo naznaka da će se ta obveza proširiti na sve tvrtke koje su ostvarile barem 300 milijuna kuna prihoda u ovoj godini i čija će dobit biti veća od 20 posto od prosjeka u posljednje četiri godine. Doduše, ministar to tada nije ni znao, napomenuo je samo da Ministarstvo financija radi na kriterijima za oporezivanje. Da se zadržalo na oporezivanju tvrtki koje se bave energetikom, sve bi bilo jasno jer su one dosta profitirale u ovoj situaciji. No postavlja se pitanje što je navelo Ministarstvo financija da se odluči na proširenje popisa tvrtki koje su dužne plaćati porez na ekstraprofit.
Država se jako istrošila posljednje dvije godine sufinancirajući posljedice krize i mogu se složiti da bi bilo dobro solidarizirati se s onima koji su je teže preboljeli. Ali imam osjećaj, no možda griješim, da su se ljudi zaduženi za kreiranje poreza na ekstraprofit vodili upravo onom logikom kojom su se vodili pojedini prije više od trideset godina kad su tvrdili da moja obitelj ima novca jer je otac direktor i da zato možemo sebi priuštiti i ‘ptičjeg mlijeka‘.
Pune kao brod?
Pretpostavljam da su na sličan način u Ministarstvu financija zaključili da su sve one tvrtke kojima je prihod veći od 300 milijuna kuna i dobit 20 posto veća od četverogodišnjeg prosjeka pune ‘kao brod‘ i da će one s lakoćom platiti taj porez. Ne vidim drugi razlog. Naravno da nije baš tako jer pogledajmo, primjerice, građevinu: u njoj je marža jedna od najnižih u usporedbi s drugim industrijama, između dva i (ako se dobro poklopi) pet posto.
Kako kažu u HUP-u, čini se da se nije previše razmišljalo o tome da su mnoge tvrtke unatoč Vladinim koronamjerama prethodnih godina poslovale lošije, a s druge je strane budućnost i dalje neizvjesna s obzirom na obeshrabrujuće vijesti iz Njemačke, ali i drugih zemalja Europske unije. Sve to govori da takav kriterij oporezivanja nije najbolje rješenje za hrvatsko gospodarstvo.
POST SCRIPTUM
Ministar financija Marko Primorac zaista ima težak zadatak, nije mu lako. Iako su reakcije poslovne zajednice, prema mome mišljenju, opravdane, važno je da ostanemo pribrani i da se ne istupa s reakcijama koje bi mogle samo pogoršati komunikaciju između Vlade i te zajednice. Naime, bez obzira na sve dosad rečeno, još ima vremena za revidiranje kriterija za plaćanje poreza na ekstraprofit.