Aleksandar Hangimana iz Manpowera: Headhunter kojeg treba poznavati svaki poslodavac

Razgovarala: Željka Barišić

Svim tvrtkama trebaju talenti, kvalitetni ljudi. Ljudi iz regije odlaze na razvijenija tržišta, a istodobno je ovamo došlo mnogo novih tvrtki kojima smo i dalje zanimljivo tržište

Aleksandar Hangimana regionalni je menadžer Manpower grupe za Jugoistočnu Europu, od Slovenije do Bugarske, uključujući Hrvatsku, Srbiju, BiH, Albaniju, Makedoniju te Crnu Goru. Ta je grupa najveća svjetska posrednica u zapošljavanju, sjedište joj je u SAD-u, a u Hrvatsku je došla 2009.

Logično, prvih godina Manpower u Hrvatskoj nije imao mnogo posla, što se stubokom promijenilo u nekoliko posljednjih godina. Za usporedbu, Manpowerov prihod u Hrvatskoj 2014. iznosio je 5,7 milijuna kuna, a pet godina potom, 2018., porastao je već na 91 milijun kuna.

Hangimana je s očeve strane podrijetlom iz Ruande i Burundija, s majčine strane djed je iz Bosne, a baka je Ukrajinka koja pak ima poljske i ruske korijene. Djetinjstvo je proveo u istočnoj Africi, a zatim dolazi u Europu, gdje se školovao (studirao je filozofiju i teologiju) i gdje odlučuje ostati. Karijeru je počeo u Beogradu u izraelskoj tvrtki koja se bavila trgovinom na burzi i iz koje je 2012. otišao u Manpower. Nekoliko mjeseci nakon toga prihvatio je ponudu da vodi tvrtku koja se tada sastojala od maloga beogradskog ureda od četvero ljudi.

Manpower je globalna kompanija. Kako je priča krenula u Srbiji i Hrvatskoj i kako se razvijala?

Manpower je najstariji brend u industriji ljudskih resursa, više od sedamdeset godina prisutan je u svijetu. Američka tvrtka širila se najprije po Zapadnoj Europi pa je poslije, kako su se istočnoeuropsko tržište i naša regija otvorili za tu vrstu usluga, došla u Sloveniju, Hrvatsku, Rumunjsku, Srbiju i Bugarsku. Počeci su bili skromni. Američka poduzeća uvijek su oprezna i ne ulaze na velika vrata, imaju moto: ‘Želimo pokušati. Ako bude valjalo, nastavljamo; ako ne bude, izaći ćemo brzo i sigurno.‘

Po čemu se ovdašnji Manpower razlikuje od američkoga?

– Budući da je ovdje bio tek na početku, bio je mnogo inovativniji, za razliku od američkoga, gdje je kao najstariji brend uigrana i industrija i tržište.

Da biste se tu od početka razlikovali, morate biti mnogo inovativniji, a ekonomska kriza uvjetovala je da morate biti drukčiji od kolega u drugim zemljama.

Kriza vam je prema tome išla na ruku?

– Na neki način da, jer imate mnogo više 6samorefleksa, mnogo više promatrate što tržište želi, što vi možete ponuditi. Ne možete kucati na sva vrata nego doista morate znati tko su vam klijenti i što im treba te kako im možete pomoći. To je preduvjet za bavljenje uslugama poput naših.

S kim surađujete i poslujete li sa svima jednako?

– Budući da su tržišta u našoj regiji prilično mala i ograničena, nismo se ograničili na pojedini sektor i industriju nego smo se usmjerili na više dobrostojećih kompanija koje prepoznaju tu vrstu vrijednosti koju im možemo pružiti, tu vrstu profesionalizma u ljudskim resursima, gdje su kriterij zapošljavanja zadovoljavajuće kvalifikacije osobe, a ne je li tko nečiji rođak. To je naš doprinos profesionalizaciji usluga HR-a i procesa u Hrvatskoj i regiji. Svakoj tvrtki prilazimo slično, ali njihove se potrebe razlikuju ili se poklapaju. Istaknuo bih da svim tvrtkama trebaju talenti, kvalitetni ljudi. Kako vrijeme odmiče, vidimo da je ta utrka sve izražajnija i žešća. S jedne strane, iz Hrvatske i regije ljudi odlaze na razvijenija tržišta, ondje traže posao i budućnost; s druge strane, u Hrvatsku i Srbiju te cijelu regiju došlo je dosta novih tvrtki jer smo im i dalje zanimljivo tržište. Imamo dva usporedna procesa, pri čemu nemamo dovoljno kadra za tvrtke koje dolaze ili su već došle, a drugi odlaze u inozemstvo. Zbog toga su taj jaz i potreba za kvalitetnim kadrom sve jači, izraženiji.

[caption id="attachment_390127" align="aligncenter" width="750"] Aleksandar HanigimanaFOTO: Dražen Lapić[/caption]

S kojim se izazovima svakodnevno susrećete i s kojima ste se suočili otkako ste došli u Manpower?

– Prvi je izazov kvalitetno i dobro pozicionirati naš brend tako da bude vidljiv i tvrtkama i ljudima, koji nas mogu prepoznati kao nekog s kim mogu surađivati i pronaći bolji posao, žele se posavjetovati u vezi s karijerom. Drugi izazov odnosi se na operativni dio. U njemu je izazov to što našeg resursa, ljudi, ima sve manje. To je priličan izazov jer klijenti se obraćaju nama i traže pomoć od nas, a to je, očito, svaki dan sve teže, radna snaga bilo koje razine sve je manje dostupna.

Koja su zanimanja danas najtraženija​?

– IT je globalni fenomen i bit će još mnogo godina. Kad gledamo Hrvatsku i širu regiju, jako se traže svi profili. Hrvatska je posebnost obala, ugostiteljstvo i turizam zahtijevaju osobe tih profila. Imamo i Zagreb, gdje je velika potražnja za bilo kojim profilom, od inženjera do tehničkih struka. Nema tvrtke koja ne treba neki profil. Mi se trudimo pomoći im i omogućiti im što bolji uvid u tržište, u kandidate na tržištu rada. Najteže je kad tvrtka ne shvaća tu promjenu; neki poslodavci još razmišljaju kao prije deset godina, kad je vladala velika nezaposlenost i mogli ste lako naći osobu. Poslodavci danas moraju biti mnogo fleksibilniji i modificirati pristup zaposlenima. Načelo ‘ja sam gazda‘ više ne funkcionira.

Po čemu se današnji menadžer razlikuje od onoga prije deset ili dvadeset godina?

– Menadžeri prije deset i dvadeset godina bili su malo uspavaniji jer su postojale tržišne norme, pravila prema kojima su cijeli svijet i tržište funkcionirali. Ljudi tog vremena vodili su poduzeća od dvije tisuće ljudi bez e-pošte, bez ičega; to je bila druga stvarnost. To više ne postoji. Možete biti izvrstan brend, no za dvije-tri godine možda vas istisne neki potpuno nepoznat brend. Trebate biti jako usredotočeni na svoje poslovanje, globalne trendove, na sve što se događa. Kad imate mnogo informacija, možete izgubiti fokus na bitno. Kao student prije dvadeset godina niste imali mobitel, imali ste jedino televizor koji vam je mogao skrenuti fokus. Danas imate svašta, od Instagrama, Facebooka do aplikacija za koje i ne znamo da postoje. Trebamo biti usredotočeni na bitno. Budući da živimo u globalnom svijetu, postoji svojevrsna konkurencija koja može doći iz Azije, Afrike ili iz nekog malog sela stotinu kilometara odavde. Mnogo je izazova, to je opterećenje na menadžere. Osim toga, velika je utrka za profitom i to lomi organizaciju i ljude, koji ‘izgore‘ nakon nekog vremena. Izazov je ostati u ravnoteži.

Jesu li žene na menadžerskim pozicijama još inferiorne u odnosu na muškarce?

– Ne mislim da su inferiorne i nikada to nisam mislio. Rekao bih da svoj posao obavljaju vrlo dobro, često bolje od muškaraca. U organizaciji koju sam stvorio na većini su menadžerskih pozicija. Ženama je mnogo teže jer je mnogo više svjetala reflektora na njima i moraju se mnogo više dokazivati nego što trebao muškarac. I moraju se dokazivati i muškarcima i ženama. Žene iz naše regije imaju posebnu karakteristiku: jake su žene, borbene, imaju snažna stajališta. Lijepo kombiniraju karakteristike poslovne žene i prijatelja te neke obiteljske crte, zato im je mnogo teže kombinirati karijeru i obitelj. Živimo u društvu u kojem se očekuje da žena, kada dobije dijete, bude posvećena njemu i obitelji. Ne očekuje se od nje da ide na službena putovanja i da odgodi trudnoću dok ne dođe na direktorski položaj. Muškarcima je u vezi s tim mnogo lakše.