Prvi potez ministra gospodarstva Darka Horvata bit će sklapanje ugovora o otkupu 450 milijuna kuna potraživanja za kredite koje su Erste banka, HBOR i HPB lani i preklani zaključili s Petrokemijom. U nedostatku spremnosti da se napokon prihvati da daljnje izravno ili neizravno financiranje Petrokemije prkosi poslovnoj razboritosti, državna birokracija, rabeći novac hrvatskih građana a da pritom sama nije izložena nikakvom materijalnom riziku, nastavlja praksu u kojoj je važno sačuvati ‘nacionalni ponos dugogodišnje proizvodnje mineralnih gnojiva‘, a posebno ‘radna mjesta‘, i pritom, prisilno oporezujući većinu, izravno pomaže zainteresiranoj manjinskoj skupini s partikularnim ekonomskim interesima.
>>>Lovrinović: Postoji grupa Borg koja želi preuzeti i Petrokemiju
Ina, PPD, Janaf i mirovinski fondovi trebali bi dokapitalizirati Petrokemiju s 450 milijuna kuna i postati većinski vlasnici. Budući da bi država u Petrokemiji trebala izravno zadržati oko 25 posto vlasništva, a neizravno i više jer je suvlasnica Ine i Janafa, čini se da (po tko zna koji put) ulazi u zabludu o ‘vlasništvu 25% + 1 dionica da bismo imali kontrolu nad tvrtkom‘. Naime, porezni obveznici bez svojeg pristanka moraju financirati spašavanje utopljenika a da zauzvrat ne dobivaju ništa mjerljivo, a i takvim ostankom države u suvlasništvu Petrokemije stvara se plodno tlo za sličnu operaciju za dvije-tri godine.
Partikularni, a ne javni interes
Nadalje, Plinacro (u državnom vlasništvu!), jedan od važnih Petrokemijinih dobavljača koji pruža uslugu transporta tvrtkina osnovnog energenta, isplaćuje dobit u državni proračun, a onda država taj novac rabi za isplatu dugova bankama da bi se smanjila Petrokemijina zaduženost i otvorio prostor za zadovoljenje uvjeta privatnih ulagača koji su iskazali interes za dokapitalizaciju Petrokemije. Zainteresirani dionici (vjerovnici, suvlasnici i drugi potencijalni ulagači) najelegantnijom izlikom pri traženju državne intervencije smatraju proglašavanje tog problema tzv. nacionalnim interesom.
U stvarnosti nema tu javnog interesa – interes je itekako partikularan, a javan je samo novac kojim se to financira! Stoga, kad god čujemo da je nešto proglašeno ili predstavljeno kao nacionalni gospodarski interes, a poučeni dosadašnjim iskustvima (i izostankom rezultata!), trebamo postaviti prava pitanja: koliko stoji taj postupak, tko će to platiti i naposljetku – tko doista ima korist od takva postupanja?
Državni Plinacro kao ključni Petrokemijin dobavljač isplaćuje dobit u državni proračun, a onda država taj novac rabi za isplatu dugova bankama da bi se otvorio prostor za zadovoljenje uvjeta privatnih ulagača koji su iskazali interes za dokapitalizaciju Petrokemije.
Što je stvarni nacionalni interes kad je u pitanju Petrokemija? To je situacija u kojoj njezini privatni vlasnici zarađuju odgovarajući prinos na uloženi kapital, a ako to ne mogu, trebaju pokušati pronaći one koji su sposobniji i mogu; ako pak ni to nije moguće, onda je nacionalni gospodarski interes prestanak Petrokemijina rada.
>>>Vlada će otkupiti 450 milijuna kuna potraživanja banaka od Petrokemije
Tako će se postići sljedeće: 1.) javni novac sačuvat će se od nesuvisla trošenja na poslovne mrtvace koji su arbitrarno proglašeni tzv. strateškim kompanijama; 2.) ukinut će se neproduktivna radna mjesta; 3.) kupce Petrokemijinih proizvoda prisilit će se da ih kupuju od onih koji to mogu proizvesti učinkovitije (bez obzira na to je li proizvođač iz Amerike, EU ili Hrvatske); 4.) ukinut će se praksa prikrivenog subvencioniranja manjine nauštrb većine (a ta većina uopće ne rabi Petrokemijine proizvode !); 5.) preostali kapital i fokus ulagača usmjerit će se na traženje drugih poslovnih prilika.
Država mora iz Petrokemije
Ne želim biti zloguki prorok, ali bojim se da, dok god je država u Petrokemiji prisutna Petrokemiji direktnim vlasništvom, najizgledniji rezultati prividno su rješenje problema i učmalost, do nove potrebe za državnim jamstvom, odnosno izravnim ili prikrivenim financiranjem. Država u cijelosti treba izići iz vlasničke strukture, prihvatiti da će Petrokemija potencijalno bankrotirati te da je iz perspektive hrvatskih poreznih obveznika i građana jedino poželjno i pravedno osigurati učinkovito funkcioniranje suda da bi se vjerovnici i dotadašnji vlasnici što prije i uz što manje repova dogovorili kako će podijeliti između sebe ono što će možda ostati.
Država u cijelosti treba izići iz Petrokemijine vlasničke strukture, prihvatiti da će tvrtka možda bankrotirati te da je jedino poželjno i pravedno osigurati učinkovito funkcioniranje suda da bi se vjerovnici i vlasnici što prije i uz što manje repova dogovorili kako će podijeliti ono što će možda ostati.
Naposljetku, ne zaboravimo da nije važno ono što se nekim ‘stručnjacima‘ i ministrima čini da je dobro u teoriji, nego ono što funkcionira u praksi – npr. teze da je za učinkovitost poslovanja državnih poduzeća važno dobro upravljanje, a ne vlasništvo, što je u teoriji lijepo pojednostavljenje stvarnosti, no u praksi vlasništvo izravno utječe na način upravljanja!
Nadalje, na mikrorazini je prisutnost države u Petrokemiji teoretski zanimljiva, ali u praksi se pokazala vrlo štetnom. Istodobno su manja državna potrošnja i oporezivanje te učinkovitije sudstvo jednako dobri i poželjni i u teoriji i praksi, ali za sada su takvi samo u teoriji, u praksi ih nema.