Sve je više neslaganja u vladajućem bermudskom trokutu između jedne prave stranke – HDZ-a – jedne polustranke – Mosta – i jednoga nestranačkog premijera (koji je bio HDZ-ov izbor, ali sad ‘igra’ za Most). Istovremeno se makroekonomski pokazatelji gotovo potajice, ali tvrdoglavo suprotstavljaju političkom kaosu. Kako je neprirodni savez sve bliži kraju svoje dionice vladanja, tako je industrija sve jača, izvoz sve veći, BDP sve uvjerljivije raste, iz fondova EU povlači se više novca nego ikad, potrošnja cvjeta, pa je i prodaja novih automobila u prvih pet mjeseci skočila impozantnih 19,5 posto... A ove se godine očekuje i bar petpostotni turistički rast.
Na prvi poduzetnički pogled čini se da bi ovo bezvlašće trebalo potrajati dovijeka. Nažalost, hrvatska kompozicija rasta još uvijek vozi na pogon prethodne vlade (koja, ako već nije donijela nešto dobro, bar nije previše odmagala), globalne konjunkture i geostrateškog položaja zbog kojeg turisti s južnog Sredozemlja skreću na hrvatsku obalu Jadrana.
Optimistični podaci samo su jedna strana ekonomske medalje. Burza je na dnu, građevinarstvo i dalje stagnira, financijsko tržište traži vrtoglave kamate na hrvatske obveznice, a nastavlja se i razduživanje građana i poduzeća, bez izgleda da se trend preokrene u razvojnu polugu. Tome treba dodati zastoj u javnoj nabavi, jer nitko ne raspisuje natječaje prema aktualnim propisima kad se čekaju nova rješenja o ekonomski najisplativijoj umjesto najjeftinije ponude.
Biznis će tek osjetiti posljedice višemjesečnoga državnog nečinjenja, koje bi se moglo pretvoriti u trajni prezent bar do jeseni. Dakle, ova je godina već izgubljena. A na pravu rezignaciju navodi što nijedna jača politička opcija ni nakon izvjesne nove izborne runde ne nagoviješta efikasnije upravljanje državom i bolje dane za biznis. Zato, neka bar ova makroekonomska inercija traje koliko god dulje može.