U hrvatskom jeziku vjerojatno nema toliko izlizane, ujedno i ignorirane riječi poput reforme. A upravo se na toj riječi temelji(o) paket mjera efikasnijeg rada i depolitizacije javne i državne uprave koje je nekadašnja ministrica financija Martina Dalić još potkraj prošle godine uputila Saboru na ocjenu.
Paket je odbijen, no Dalić inzistira na činjenici da nikakvi jednokratni potezi ni rezovi, porezni ili bilo koji drugi, neće ni na srednje staze pomoći oporavku ako izostanu reforme. S ovakvim stopama ‘rasta‘ (navodno bismo mogli s vremenom dosegnuti oko 1,5 posto) trebat će nam desetljeće da se vratimo pretkriznom životnom standardu.
Paket reformi javne i državne uprave koji ste predložili u listopadu prošle godine u Saboru nije prošao. Očekivano?
Sukladno prevladavajućoj praksi u hrvatskoj politici bilo je očekivano. Ono što je bilo neočekivano jest to da su prijedlog vladajući ipak vrlo brzo stavili u raspravu. Nije se dosad dogodilo da neki prijedlog oporbe, i to neovisnog zastupnika, tako brzo bude stavljen na dnevni red, raspravljen i odglasan. Utoliko je smiješno što samo nekoliko dana nakon što je paket zakona u Saboru odbijen, ministar financija počne govoriti o mjerenju rada, nagrađivanju prema radu, s ciljem uređenja sustava plaća u državnoj upravi, dakle govori o svemu onome što je pisalo u mojem prijedlogu. Sve to ilustrira da hrvatske političke elite nemaju stvarne volje za reformama.
Što je u prijedlogu bilo sporno?
Predloženi se paket sastoji od četiri zakona koji su predlagali dvije važne stvari. Jedna je depolitizacija državne i javne uprave koja bi se provela na način da se politički imenuju samo prve dvije razine upravljanja, ministar i njegovi zamjenici. Ostali bi se službenici birali na javnim natječajima, na mandat od pet godina, nakon čega bi se ponovno raspisivao natječaj na koji bi se javili s rezultatima rada iz prethodnog mandata. Drugi je dio prijedloga da se rad u službama i institucijama mjeri objektivnim pokazateljima, da se njihov rad mjeri unaprijed utvrđenim pokazateljima uključujući i mogućnost ocjenjivanja od strane korisnika. Takva bi objektivna mjera onda dominantno određivala ocjenu o kojoj bi ovisilo povećanje. Cilj je uvesti drukčiji sustav upravljanja i motiviranja, kako bi se stvorila podloga da ljudi koji dobro rade to i osjete na svojim plaćama dok bi negativno ocijenjeni dobivali otkaz.
To bi onda značilo zadiranje u Zakon o radu?
Po mom mišljenju ne, jer se na temelju Zakona o radu sklapaju ugovori, a to što predlažem zapravo je sadržaj ugovora o radu u javnim službama. U državnim službama postojeći zakon ionako predviđa ocjenjivanje samo što je ono nefunkcionalno, a nefunkcionalno je zato što se temelji isključivo na subjektivnim kriterijima i broj osoba koje mogu biti ocijenjene kao izvrsne može biti neograničen. U mojem se prijedlogu to ograničava na šest posto izvrsnih i 12 posto vrlo dobrih. Ne mogu svi biti najbolji. Dakle, za državne i lokalne službenike pravna osnova za to već postoji. Sukladno mjerenju rezultata rada i ocjenjivanju i nadređenih i kolega, odnosno korisnika, predviđeno je napredovanje kroz platne razrede - u slučaju dvije uzastopne izvrsne ocjene događa se automatsko promicanje kroz platni razred i to u postotku koji je veći od dodatka na staž. Time bi se kompenziralo ukidanje toga dodatka. Tako bi se eliminirao i problem koji spominje ravnateljica Ekonomskog instituta, ona u analizi rashoda proračuna opaža da je državna uprava fragmentirana, jer se otvaraju šefovska mjesta samo da bi se nagradilo dobre stručnjake. Ovakvim sustavom i taj problem nestaje, promicanjem kroz platne razrede najbolji stručnjaci stižu do razine plaća koje mogu biti veće i od plaća njihovih šefova, pa nema potrebe izmišljati radna mjesta da bi ih se nagradilo. Troškovi se kontroliraju već time što je ograničen broj izvrsnih osoba.
Model je rađen prema provjerenim iskustvima?
Ti se zakonski prijedlozi oslanjaju na rezultate tehničke pomoći koju smo prije desetak godina dobili od Europske komisije. Oslanjaju se i na postojeću praksu u nama sličnim zemljama, recimo Slovenija i Poljska su krenule tim putem. Sve države nastoje razvijati mehanizme s kojima će moći učinkovito upravljati radom u državnoj i javnoj upravi. Svugdje postoje problemi s neučinkovitošću i tromošću administracije, a ti se problemi mogu rješavati samo sustavom nagrade i kazni. Prijedlozi o depolitizaciji oslanjaju se na iskustva nama sličnih tranzicijskih država u kojima najuspješnije od tih država imaju vrlo nizak stupanj depolitizacije. Primjerice, neke Baltičke države imaju odredbu da državni tajnici moraju određeno vrijeme ostati s novim ministrom kako bi ga uveli u posao. Visoka depolitizacija, promjena svih rukovodnih kadrova s promjenom političke boje iznimno se u nas pokazuje štetnom, jer se time gubi i institucijalna memorija. Upravo svjedočimo četvrtom ravnatelju Porezne uprave u tri godine. Može li se govoriti o stručnom, profesionalnom radu i učinkovitoj poreznoj upravi u takvim uvjetima? Očigledno postoji teški problem u pokušaju spajanja političkog imenovanja i potrebne stručnosti.
Vlada je umjesto prihvaćanja vašeg prijedloga osmislila vlastiti i krenula u analizu proračunskih rashoda. Samo na raznim agencijama i institucijama kani uštedjeti milijardu kuna.
Analiza rashoda korektan je pristup. Samo što analiza pripada početku, a ne u četvrtu godinu mandata. Problem dodatno otežava što je Vlada u analizu krenula u isto vrijeme kada je donijela proračun, pa je pitanje što je čekala? Jer ako je slijedila preporuke Europske komisije, a jest, preporuke su donesene lani u ožujku. Analiza rashoda nije loša ideja i nije loš put, no kao i mnoge druge mjere, donesena je kasno, nepovezana s vremenskim okvirom za donošenje proračuna, zato skeptično gledam što će vlada učiniti s rezultatima analize.
Ukupno planirane uštede iznose oko pet milijardi kuna u srednjem roku. Prije tri godine tražilo se smanjenje od barem pet do deset milijardi, a sada je stanje nemjerljivo gore. Koliko bi uštede bilo dovoljno?
Javni se dug približava razini od 90 posto BDP-a zbog čega raste i pritisak Komisije koja je objavila i izdala prilično tmurnu dubinsku analizu u okviru europskog semestra. Ključno je pitanje kako dovesti fiskus u red pri čemu se stalno vrtimo oko rezova i visine tih rezova. Ono na što se trebamo fokusirati nisu rezovi nego reforme i to kao procesi promjena pojedinih sustava koji blokiraju rast. Reforme se stalno odgađaju i zato se uvijek iznova vraćamo rezovima. Kakvi god rezultati analize bili i što god Vlada odlučila odrezati neće biti ugodno, no to nije potpuno rješenje, to je dio problema. Rješenje je u reformama.
Hoćete reći da nije dovoljno proračun jednokratno skratiti deset ili 15 milijardi ako izostanu reforme koje povećavaju efikasnost?
Apsolutno. Mi smo u proceduri prekomjernog deficita, no i Europska je komisija, shvativši da reforme zahtijevaju vrijeme, donijela i pojašnjenja kako će tretirati fiskalnu situaciju i eventualno neispunjavanje kriterija iz procedure, ali samo ako država pokrene reforme. Hrvatska se, nažalost, ne može pozvati na te olakšane odredbe jer reformi nema. Pitanja učinkovitosti, konkurentnosti, smanjivanja troškova koji se nameću poduzetnicima jesu središnja pitanja na koja bi sve reforme trebale biti usmjerene.
A ipak, Hrvatska je, prema raznim kriterijima mjerenja i na raznim ljestvicama, među najproduktivnijim zemljama u svijetu.
Sva ta istraživanja pokazuju da je privatni sektor najproduktivniji, no pitanje je koliko je velik i što sve na njemu ‘visi‘. Od proračuna središnje države plaću prima oko 300 tisuća ljudi, njima još treba pribrojati zaposlene u raznim državnim i komunalnim poduzećima, to je još barem oko stotinu, 150 tisuća ljudi, i dolazimo do brojke od samo 800 tisuća ljudi koji rade u sektoru koji stvara novu vrijednost i financira ostatak države. Uz to, od početka krize u privatnom je sektoru oko 180 tisuća ljudi ostalo bez posla. Nema te reforme u javnom sektoru koja bi bez kruha ostavila 180 tisuća ljudi! Reforma nije usmjerena na to da se bilo koga ostavi bez posla, da ga se izbaci na ulicu, usmjerena je na to da se uspostave kriteriji, da se uspostave sustavi rada koji će biti jeftiniji, efikasniji i primjereniji potrebama građana i poduzetnika. Što duže odgađamo reforme to se više suočavamo s potrebama otpuštanja i smanjivanja plaća.
Dok su reforme na čekanju podosta je ideja da se problem tereta na leđima realnog sektora riješi ‘vanjskom akcijom‘, recimo uvođenjem ‘flat taxa‘. Bi li to riješilo problem?
Podsjećam da je Hrvatska već imala određeni oblik ‘flat taxa‘ u drugoj polovici 90-ih godina kada smo imali PDV s jednom stopom, bez izuzeća, porez na dohodak s dvije stope, pri čemu je gornja stopa bila usklađena sa stopom oporezivanja dobiti, uz postojanje zaštitne kamate. Dakle mi smo već proveli jedan društveni eksperiment, samo nismo imali strpljenja pričekati rezultate. Svi problemi koji se s jedne strane ogledaju u visini deficita, a s druge strane u konkurentnosti neće se riješiti samo snižavanjem stopa. O tome nije moguće čak ni razmišljati dok se ne otvori prostor za to kroz reforme koje smanjuju državne troškove. Radikalno snižavanje poreznog opterećenja, uz ne diranje rashodne strane proračuna, samo će produbiti deficit, a mi si to ne možemo dopustiti. Uostalom, i u ovome smo mandatu imali primjer koji pokazuje kako završavaju pokušaji snižavanja opterećenja bez reformi, najprije smo smanjili pa vratili stopu zdravstvenog doprinosa. Pogrešno je tražiti jedno rješenje, jednu mjeru, jedno područje ekonomske politike koje će preokrenuti negativne trendove. To smo pokušavali posljednjih šest godina i nije dalo rezultate. Nama treba kombinacija reformi, određenih ‘quick win‘ mjera, EU fondova, rezova. Sve je to poznato, ako nekome i nije, sve piše u dubinskoj analizi Komisije ili u ocjeni javnih financija Svjetske banke. Nedostaje samo politička volja i kritična masa ljudi koji će se angažirati i izdržati u provedbi.
Zbog čega dolazimo do konsenzusa. Bez njega nitko nikada neće ništa provesti, čak ni onda kada ima potporu birača. SDP ju je imao na početku mandata pa svejedno nije imao hrabrosti za reforme.
Takva će se situacija ponovno kreirati kod sljedećih izbora. Hrvatska je država u kojoj je prestao svaki dijalog političkih elita. Nedavno sam imala priliku boraviti u Njemačkoj, Zaklada Konrad Adenauer grupu ekonomista vodila je u posjetu njemačkim ekonomskim i političkim institucijama. Ondje smo lijepo mogli čuti i vidjeti kako razmišljanja predstavnika različitih političkih stranaka idu u smjeru: što je dobro za Njemačku? U nas ne postoji društveni dijalog koji bi se vodio tim motivom. Konsenzus koji mnogi zagovaraju razumijem prije svega kao dogovor o tome da se Hrvatska mora početi prilagođavati svijetu, a to znači da se i neki ustaljeni načini na koji funkcionira javna uprava, sustav zdravstva, mora promijeniti. Puni efekti reformi ne mogu se osjetiti u godinu-dvije, efekti nastupaju po malo, pa se cijela rasprava o konsenzusu zapravo tiče samo jedne stvari – da svijet ne počinje političkom bojom koja pobjeđuje na izborima. Ako se o tome uspijemo usuglasiti, to bi bio veliki korak naprijed.
Čini se da će recesija službeno biti okončana. S obzirom na to da se rezultati mjera počinju pokazivati s dužim vremenskim odmakom, ima li u završetku recesije zasluga dosadašnjih poteza Vlade, bez obzira na njihovu povuci-otegni rascjepkanost?
Znaci oporavka na razini su statističke pogreške i više su posljedica prelijevanja pozitivnih trendova iz Europe. Prošle su godine sve nove članice EU rasle više od 2,5 posto kvartalno. Za njih je kriza završila, a mi smo se jedva dočepali pozitivnog teritorija u posljednjem tromjesečju. Rast koji možemo ostvariti temeljem prelijevanja pozitivnih trendova iznosi oko jedan, najviše 1,5 posto. Da bismo dosegnuli razinu BDP-a iz 2007., s rastom od 1,5% godišnje trebat će nam osam godina! Nas treba zanimati kako rasti četiri i više posto, to se već može osjetiti i u životnom standardu, a to se može samo uz reforme. Hrvatska još ima određeno vrijeme da pokrene reforme, a to je vrijeme određeno stanjem na financijskom tržištu. Novca trenutno ima, i uz visoke rizike Hrvatske, jeftin je, no kada kamate počnu rasti nastupit će problemi. O tome treba sada razmišljati.
S obzirom na stanje ekonomije i poznate ekonomske programe, jesu li za zemlju bolji prijevremeni ili redovni izbori?
Mi smo u predizbornoj godini i službeno, kada god se održe tijekom ove godine, smatraju se redovnima. No za ekonomiju bi bilo dobro da se to vrijeme predizbornih nadmetanja skrati. Što izbori budu kasnije, to će i veći dio iduće godine biti izgubljen za stvarne reforme. Ne očekujem da bi do izbora ova Vlada povlačila radikalnije poteze, a vrijeme curi, zato je nužno da se vrijeme nadmetanja skrati. No, bojim se da se odluka o izborima neće donositi temeljem razmatranja što bi bilo dobro za ekonomiju.