Čak je i dobrim poznavateljima tematike javnih financija sve teže pratiti porezne i ine novotarije kojima financ-ministar Slavko Linić pokušava spasiti proračun. Jedan je od tih znalaca Anto Bajo iz Instituta za javne financije koji je u jednom od svojih nedavnih osvrta (isporučuje ih u redovitim mjesečnim dozama, materijala mu Linićevo ministarstvo daje i previše) iskreno procijenio kako je financijska vlast pomalo izgubila orijentaciju. I u tome je, tvrdi, ključni problem - u izvršnoj je vlasti premalo ljudi koji razumiju odgovornost upravljanja s više stotina milijardi kuna, i to bez dovoljno tehničkog (a ne stranačkog!) znanja.
• Što zaključujete iz rebalansa proračuna koji je proveden na kraju godine? Koja mu je svrha?
- Rebalans je donesen prekasno, još je u lipnju bilo jasno da treba izmijeniti proračun jer je bio poznat trošak sanacije zdravstvenih ustanova. Rebalans je rezultat daljnjeg povećanja obveza koje su prilično šokantne, točnije šokantna je nepredvidljivost njihova rasta.
• Vlast se usredotočila na prihode, ne i na moguće generatore rasta, uz iznimku uvozne potražnje u EU, uz malo državnih investicija i više sredstava fondova EU, za koje kapaciteti iskoristivosti nisu poznati.
- Proces kapitalnog investiranja složen je i u njemu se isprepleću interesi i aktivnosti države, izvanproračunskih korisnika, lokalne države, komunalnih društva i privatnog sektora. Hrvatskoj treba inventura i pregled kapitalnih investicija sve do 2013. da bismo znali što treba dalje. Jedini pregled kapitalnih investicija obavljen je za razdoblje 1996. do 1999. To je golema knjiga s popisom svih tadašnjih projekata koji su se u te tri godine financirali s nevjerojatnih 126 milijardi kuna, i to iz raznih izvora: proračuna, koncesija, jamstava, kredita. Od tada je država financirala mnoge kapitalne projekte a da ih nije analizirala, ocijenila financijske učinke i potrebu za njihovim nastavkom ili završetkom. Kad imate takav popis, onda možete postavljati prava pitanja: kako vam posluju izvođači radova, kako javna društva, je li povoljna struktura izvora financiranja projekata (zaduživanje, jamstva, koncesije…), jesu li potrebna nova zaduživanja itd. Tek ako sve to znate, možete očekivati konkretne rezultate. Bez toga se vrtimo u krug oko utvrđivanja prioriteta u kapitalnom ulaganju.
• Bez toga imamo dojam da smo samo povećali dug.
- Nažalost, postoji takav osjećaj. Zanimljivo je što i novi naraštaji, mladi, razmišljaju u jednakim okvirima. Kad na fakultetima pitate studente kako smanjiti proračunski deficit, većini je prva asocijacija novo zaduženje, nitko ne spominje štednju ili smanjenje rashoda. I mladi razmišljaju o odgodi akcije, a dugovi su i pitanje međugeneracijske raspodjele tereta. Državne financijske aktivnosti nikad nemaju horizont od jedne godine, nego se protežu i imaju utjecaj dulji od deset godina, mnogo više od mandata jedne vlade.
• Zašto bi itko razmišljao drukčije kad ih nitko ne tjera na to, a još imamo imovine koju možemo založiti kao hipoteku?
- Ako nastavimo sadašnjim intenzitetom zaduživanja, upast ćemo u zamku trajne ovisnosti o financijskoj industriji, a ne o realnom gospodarstvu. I privatizirat ćemo na kraju sve, uključujući šume, vode i otoke. Vrijeme je da shvatimo da sadašnje privatizacije jesu opravdane i treba ih nastaviti do neke mjere, ali i da država mora biti kvalitetan regulator i upravljač. Hrvatska mora restrukturirati javna poduzeća, štedjeti i provoditi reforme s utvrđenim realnim vremenskim planom provedbe, uz politički konsenzus o provedenim mjerama. U suprotnom, bez takvih aktivnosti ostat ćemo trajno u zamkama dosadašnje javne politike koja u državi nije nudila rješenja, nego je održavala ‘status quo’.
>>> Cijeli intervju pročitajte u tiskanom broju Lidera