Uvoz naftnih derivata u Hrvatsku u siječnju bio je najviši od listopada 2008. godine, dok je istodobno proizvodnja tih derivata vrlo vjerojatno na povijesno najnižim razinama.
Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, u siječnju je u Hrvatsku uvezeno 207 tisuća tona naftnih derivata, dok je proizvodnja tog mjeseca iznosila samo 58 tisuća tona. Budući da podaci DZS-a sežu do početka 2009., nije moguće razaznati je li i kada proizvodnja bila manja.
- Uvoz naftnih derivata je vjerojatno u skladu s potrebama tržišta, odnosno porasta potrošnje. Podatak o uvozu za 2008. godinu sa stranica DZS je vjerojatno najveći uvoz naftnih derivata koji nije premašen. Treba ipak uzeti u obzir da je to podatak prije početka gospodarske krize i nižih cijena naftnih derivata kako u RH tako i u EU – objašnjavaju iz Sektora za energetiku i zaštitu okoliša Hrvatske gospodarske komore.
Iz Ine nam objašnjavaju kako postoji dobar razlog za veći uvoz od proizvodnje.
- Isplativost prerade nafte i proizvodnje naftnih derivata u odnosu na preprodaju uvezenih derivata ovisi prvenstveno o rafinerijskim maržama. Rafinerijske marže predstavljaju razliku cijene proizvoda u odnosu na troškove prerade. Ukoliko su troškovi prerade nafte znatno viši od same preprodaje uvezenih derivata pristupa se tzv. alternativnoj opskrbi tržišta, odnosno uvozu naftnih derivata – objašnjavaju iz naše naftne kompanije koja ujedno i jedina može u Hrvatskoj prerađivati naftu.
Ističu da s obzirom na to da cijene nafte i naftnih derivata podliježu promjenama na dnevnoj bazi granica isplativosti između vlastite proizvodnje i uvoza naftnih derivata također je promjenjiva.
- Ona se mijenja svaki dan ovisno o apsolutnoj cijeni nafte (Brent D-T-D) i relativnoj cijeni proizvedenih naftnih derivata. Ukoliko je cijena nafte niža to će imati pozitivni učinak na preradu jer u tome slučaju vlastiti utrošak energenata proizvedenih iz nafte imaju manju cijenu i to pojeftinjuje samu preradu – kažu u Ini.
Dodaju kako utjecaj imaju i iscrpci pojedinih naftnih derivata.
- Kompleksnije rafinerije u pravilu proizvode više motornih goriva koji imaju veću vrijednost u odnosu na naftu. Odnos bijelih (UNP, benzini, plinska ulja) i crnih proizvoda (loživo ulje, bitumen, koks) ovisi prvenstveno o kompleksnosti rafinerijskih postrojenja i o vrsti nafte koja se prerađuje, jer ne daju sve nafte iste iscrpke – napominju u Ini.
I na kraju, značajan utjecaj na rafinerijsku maržu ima relativni odnos cijene proizvoda u odnosu na naftu tzv. crack spread.
- Cijena pojedinih naftnih derivata ovisi o niz čimbenika, a najviše o zakonu ponude i potražnje. Potrebe za određenim vrstama naftnih derivata nisu jednake na svim tržištima što ima za utjecaj razliku cijenama na dnevnoj razini. Tržište RH se veže na mediteransko tržište radi čega se cijena formira u skladu s cijenama na mediteranskom tržištu – zaključuju u Ini.