Ovog je tjedna svijet obilježio četvrt stoljeća interneta. Dan internauta bio je u utorak, jer je 23. kolovoza 1991. općoj javnosti, ‘običnim’ građanima, omogućen pristup novotariji zvanoj World Wid Web. No tad smo se na ovim prostorima ponajmanje bavili internetom. Upravo je 25. kolovoza 1991. počeo napad na Vukovar. Hrvatska je tada bila sto posto fokusirana na rat i obranu od srpske agresije. Igrom slučaja, današnjicu ne bismo mogli zamisliti bez ta dva istovremena događaja. Na bitki za Vukovar utemeljena je moderna hrvatska država, a web je utro puteve modernom globalnom selu.
Četvrt stoljeća kasnije Hrvatska još osjeća posljedice rata, a još više rat zaziva kao alibi za sve deindustrijalizacijske i privatizacijske marifetluke koji su u ranim devedesetima, zajedno sa srpskom agresijom, bacili hrvatski razvoj desetljećima u rikverc. A svijet je, i na krilima weba, sve to vrijeme grabio naprijed. Generacijski pripadam dinosaurusima koji znaju kako je bilo živjeti i raditi u prethistorijsko vrijeme bez interneta. I danas moram upozoravati mlađe kolege da puko googlanje doduše može biti korisno, ali ne mora biti i bezuvjetno vjerodostojno, da Wikipedija nije mjerilo svega te da na njoj uz obilje pravih ima i ponešto pogrešnih podataka. A nekih ni nema. Nebrojeno puta iznerviram se kad čujem da nemamo izjavu nekog sugovornika kojeg smo planirali jer se, eto, nije javio na mail. Sa sjetom se sjećam da su novinari nekad znatno češće i kvalitetnije kontaktirali sa svojim izvorima neposredno, ali moram priznati da su danas produktivniji te da u kraćem vremenu ostvaruju znatno više kontakata elektroničkim putem.
Još je jedna poveznica weba i bitke za Vukovar i Hrvatsku. U ovih 25 godina prošlo je vrijeme romantizma i zanesenosti. Web više nije zanimljiva novotarija, već ozbiljan poslovni i društveni alat. A i Hrvatska nam više nije dovoljna samo zato jer je samostalna. Traži se i kvalitetniji život. Nažalost, hrvatski političari to u vremenu postromantizma nisu uspjeli ostvariti. Dok su googleovi i facebookovi postali najkomercijalniji suvremeni projekti, hrvatski političari Hrvatsku su uspjeli komercijalizirati samo za uske interese; svoje i svojih podobnika.