Prve dvije asocijacije na Praznik rada za većinu ljudi su neradni dan i grah. Međutim, Praznik rada je puno više od toga – rezultat je velikih radničkih prosvjeda održanih u Chicagu 1. svibnja 1886. godine.
Devetnaesto stoljeće nije bilo blagonaklono prema radnicima. Nadnice su bile niske, radno vrijeme nezamislivo za današnje pojmove, a dječji rad ništa neuobičajeno. Radilo se i do 16 sati dnevno, a ozljede na radu bile su svakodnevica. Bio je to, mogli bismo reći, kapitalizam bez ikakvih zaštitnih mehanizama. Kapitalizam od kojeg su koristi imali isključivo vlasnici kapitala, u kojem je život radnika bio bezvrijedan (iako ova rečenica opisuje i svijet rada današnjice). Tisuće i tisuće žena, muškaraca i djece je umiralo svake godine na radnom mjestu, a životni vijek je zahvaljujući krajnje iscrpljujućem radu bio kratak.
Stoga je na konvenciji u Chicagu 1884. godine organizacija koja je kasnije postala Američka federacija rada proglasila kako će se od ‘1. svibnja 1886. godine legalnim radnim danom smatrati osmosatno radno vrijeme‘. Sljedeće su godine ponovili svoje zahtjeve. 1. svibnja 1886. diljem Amerike se skupilo više od 300 tisuća radnika, a epicentar je bio Chicago u kojem se skupilo 40 tisuća radnika i zahtijevalo čarobnu formulu 8+8+8 – osam sati rada, osam sati odmora i osam sati kulturnog obrazovanje – bez snižavanja plaća. U svega dva dana se skupilo više od 100 tisuća ljudi, ali onda su izbili nemiri. 3. svibnja intervenirala je policija i usmrtila šest osoba, a ranjeno je više od pedeset radnika unatoč činjenici da su vođe prosvjeda pozivali na nenasilje. Brojni su uhićeni, a protiv vođa prosvjeda je podignuta optužnica – petero je dobilo smrtnu kaznu, a trojica su osuđena na doživotni zatvor. U spomen na taj događaj, 1889. godine, na stotu obljetnicu Francuske revolucije i na prvom kongresu Druge radničke internacionale u Parizu, odlučeno je kako će se 1. svibnja svake godine održavati mirni radnički prosvjedi. Tradicija koju je, čini se, zamijenio grah i zaborav.
Iako je stasao u Americi, Praznik rada su kasnije najčešće organizirali socijalistički, komunistički, anarhistički i lijevo orijentirani pokreti, zbog čega su se SAD odrekle Prvog maja i Praznik rada počele slaviti prvog ponedjeljka u rujnu. Na našim prostorima se Praznik rada počeo slaviti 1890. godine.
Pa ipak, unatoč svemu navedenom, danas živimo u vremenu u kojem smo uoči donošenja posljednjeg Zakona o radu na transparentima mogli pročitati ‘Nećemo zaboraviti 8+8+8‘. Drugim riječima, danas nostalgično zazivamo radnička prava izborena davne 1886. godine.