Međunarodne porezne oaze isisavaju novac iz zemalja koje za njim kronično vape, hrane korupciju i priječe protok kapitala te produbljuju financijske krize, a ciparski bankovni slom otkriva da ni pet godina od početka svjetske financijske krize bankovni sustav nije reformiran, piše u petak Nobelovac ekonomist Paul Krugman.
Način na koji funkcionira porezni raj opisao je novinar Nicholas Shaxson u fascinantnoj i zastrašujućoj knjizi ‘Treasure Islands‘, piše američki ekonomist za dnevnik The New York Times. Dodaje da Shaxson nije opisao što se događa kada taj sustav kolabira, ali da taj dio priče upravo uživo pratimo s Cipra, male članice Europske unije koja je i članica eurozone te je Europska unija na ozbiljnim mukama kako spriječiti da kriza s otoka ne zarazi cijelu eurozonu.
Bankovni sektor Cipra četiri je do pet puta veći od očekivanog za gospodarstvo takve veličine. Korporacije i bogataši na Cipru sklanjaju svoj novac pred poreznim vlastima i regulatorima, ukratko peru novac, piše Krugman. Navodi da je službeno 37 posto depozita u ciparskim bankama novac stranih vlasnika, no prava brojka je mnogo veća. Kriza na Cipru izbila je zbog loših ulaganja ciparskih banka koje su kupovale dug Grčke, prezadužene članice Europske unije te naravno izgubile kada je izbila kriza u Grčkoj.
Krugman podsjeća da je slična katastrofa pogodila prije pet godina Island, također malenu državu s golemim bankovnim sektorom. No islandska vlada odbila je teret krize svaliti na pleća svojih stanovnika te je izbrisala strane ulagače, a zaštitila domaće i danas se začuđujuće dobro oporavlja. Ciparska je situacija složenija iz dva razloga. Cipar nema vlastitu valutu i zato ovisi o odlukama Bruxellesa i Berlina. Drugi je razlog oklijevanje ciparskih elita da okončaju do nedavna unosnu djelatnost pranja novca.
Ciparski lideri ‘tako silno žele zaštiti velik novac da su spremni ograničiti gubitke stranaca oduzimanjem novca domaćim vlasnicima bankovnih računa‘, piše ekonomist. Stoga su Ciprani bijesni i sasvim je prirodno da su odbacili plan jednokratnog oporezivanja uloga do 100.000 eura. Autor drži da će Cipar u konačnici prihvatiti neko rješenje slično islandskom, no bilo bi loše ako bi potrošio mnogo novca i vremena na polovične mjere kojima problem neće riješiti.
Zaključuje kako je nečasno da porezna utočišta kao što su Cipar, Kajmansko otočje i mnoga druga i dalje neometano postoje i rade kao i prije globalne financijske krize. Svi su vidjeli kakvu su štetu počinili svijetu, a opet velik dio svjetskih financijskih krugova zaobilazi propise i blagu regulativu uvedenu nakon krize. Gotovo svi na svijetu muče se s proračunskim deficitom, a korporacije i bogataši i dalje slobodno svoj novac sklanjaju u porezne oaze kako bi izbjegli plaćati poreze koje moraju plaćati mali ljudi, piše Krugman.
- Zbog toga ne plačite zbog Cipra; plačite zbog svih nas jer živimo u svijetu u kojem su vođe odlučne ne naučiti se pameti nakon katastrofe - zaključuje on.