Boris Crnković: Poljoprivreda je sektor u kojem smo promašili baš sve

Boris Crnković, dekan Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Osijeku, najmlađi je dekan u povijesti tog fakulteta, pa su očekivanja od njega velika.

Posebice u vezi s realizacijom programa koji si je zacrtao i koji mu je tu titulu osigurao, a ako je suditi samo prema intenziviranju suradnje te institucije s gospodarstvom, na dobrom je putu.

No posla pred njim je mnogo. Premda nema političku funkciju, ne krije da je član HDZ-a, a član je i Vijeća za gospodarska pitanja predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović. Uz ekonomiju i gospodarska pitanja, predavao je i agrarnu ekonomiju pa smo ga pitali zašto agrarna industrija nije okosnica razvoja regije u kojoj i živi i radi.

– Ne bih rekao baš da nije, nego bih rekao da godinama vodimo krivu agrarnu politiku. U primarni interes naše poljoprivrede stavljaju se mali proizvođači, obiteljska poljoprivredna gospodarstva, odnosno OPG-ovi, čiji je osnovni cilj da se ljude zadrži na selu uz poticaje za mahom nekonkurentne proizvode. To je socijalna mjera, kupovanje socijalnog mira, minijaturna poljoprivreda da bi se dobili poticaji, a ne da bi se zaradilo i stvorilo prinose kojima bi se širila proizvodnja.

Poljoprivreda je sektor u kojem smo promašili baš sve. Pogledajte samo veličinu prosječnih obradivih površina u Hrvatskoj u odnosu na druge zemlje. S tim malim parcelama i tom malom proizvodnjom ne možemo konkurirati na europskom tržištu niti ostvariti prinose i zaradu.

Ali kritičari bi vam rekli da to što se zauzimate za okrupnjivanje priziva neka prošla vremena.

– Ne bih to baš tako rekao. Malih proizvođača treba biti, ali više kako bi ljudi imali mogućnost da zarade nešto sa strane dok se bave nekim drugim poslom. Sve ostalo treba okrupniti. Imate i dobrih primjera u Slavoniji, pogledajte što je Ivica Todorić napravio s Beljem ili Pipunićevo Žito. Todorić je doduše to sve krivo financirao i dogodilo se to što se dogodilo, ali Belje je ipak pokazatelj kako napraviti u Slavoniji nešto što je dobro i što donosi kvalitetne prinose. Rješenje su vrhunske tehnologije i vrhunski proizvodi i znanje. Svi ti mali OPG-ovi, ma kako kvalitetni bili, uglavnom si ne mogu priuštiti vrhunske inženjere i vrhunske tehnologije, pogotovo ne sami. Zajedno bi možda i mogli. Znam da ljudi zaziru od pojma zadruga i da ih podsjeća na vremena iz bivšeg sustava, ali doista je to jedino rješenje.

Koji je osnovni razlog, osim onog u našim glavama, da zadruga više nema?

- Problem je što nema velikih parcela kod nas. Jedino država može riješiti taj problem jer je mahom ona vlasnik većih poljoprivrednih zemljišta. Ali problem su i ti neki mitovi kojima se hranimo desetljećima: da smo mi žitnica Europe… Nismo, pa mi ne možemo nahraniti ni sebe, a kamoli druge. Pogledajte samo koliko obradive zemlje i kolike okrupnjene površine imaju druge zemlje, mi im konkurirati ne možemo.

Koji su još mitovi naše poljoprivrede?

– Povezivanje zelene i plave Hrvatske. Turizam je prije svega biznis, gleda se svaka kuna prihoda i rashoda, normalno da svi žele što veći profit. Pa neće hotelske kuće kupovati skuplju rajčicu samo zato što je iz Hrvatske. Naša je skuplja jer je kod nas proizvodnja te rajčice skuplja nego u drugim zemljama. To nema veze koliko netko u turističkom biznisu voli Hrvatsku, to ima veze sa zdravom poslovnom logikom. Osatina je dobar primjer povrtlarske proizvodne kompanije koja opskrbljuje velik dio države, u njoj nisu čekali mig iz vlade, nego su se bacili na biznis, uložili u proizvodnju i danas imaju konkurentan proizvod. Dakle povezivanje zelene i plave Hrvatske je moguće, ali samo ako zelena plavoj ponudi konkurentan proizvod.

Razgovaramo o poljoprivredi i možemo pobrojiti, nakon 25 i više godina od osamostaljenja Hrvatske, tek tri dobra primjera koja počivaju na biznisu.

– Možemo i više. Ima toga još, problem je što ne dolaze u prvi plan i ne vole se eksponirati. Ni vlasnik Osatine ne voli se eksponirati, a radi dobar posao.