Hrvatska je izvoznica programerskih usluga nasitno. Imamo mnogo malih obrtnika, a ne tvornica. Naši zapravo obavljaju ‘lohn‘ poslove, s malim udjelom u lancu vrijednosti proizvoda u kojemu gotovo sva novostvorena vrijednost i dobit idu poduzeću principalu
Na ovaj tekst ponukale su me pomalo euforične objave u nekim medijima o uspjehu hrvatske ICT industrije koja je u protekloj godini ostvarila izvoz od 8,18 milijardi kuna, što je u odnosu na 2017. rast od 19 posto, a izvoz ukupnoga gospodarstva porastao je 8,6 posto. Budući da upravo analiziram poslovne rezultate te industrije u protekloj godini, pogledajmo što se to događa s hrvatskim izvozom IT-a.
Struktura izvoza IT industrije odraz je neuspjeha države u izgradnji organizacije i prateće institucije većega kolektivnog poduzetništva sposobne za utakmicu na globalnom tržištu. Mogla je usmjeravati industriju strateškim planovima i industrijskom politikom, a i najveći je pojedinačni kupac
Dakle, analizirajmo strukturu tog izvoza. Prvo, 775 milijuna kuna vrijednosti izvoza otpada na telekomunikacijske operatere i taj dio ovdje ne elaboriramo. Fokusiramo se na izvoz IT industrije od 7,74 milijardi kuna. U njemu sudjeluju IT proizvodnja, IT trgovina i IT usluge. Proizvodnja IT opreme i komponenata, inače kod nas minoran segment IT industrije, izvezla je 585 milijuna kuna. Izvoz IT trgovine, koji je, zapravo, reeksport IT opreme i pakiranog softvera, iznosio je 1,32 milijarde kuna.
Kad odbijemo te dvije stavke, dolazimo do izvoza IT usluga od 5,84 milijarde kuna. Pogledajmo od čega se sastoje te 5,84 milijarde. Prvo, tu je tzv. captive outsourcing, tj. kada domaće podružnice stranih ‘vendora‘ (Ericsson Nikola Tesla, IBM, HP, Microsoft) pružaju usluge matičnim kompanijama. Vrijednost tih pruženih usluga bila je 1,79 milijardi kuna. I tako dolazimo do iznosa od oko četiri milijarde kuna izvoza IT usluga. E, tko tu kolo vodi?
Ovisnici o javnoj nabavi
Domaći sistem-integratori izvezli su vrijednost od 380 milijuna. No ako od toga odbijemo jedina dva ozbiljna izvoznika u ovoj kategoriji, Span grupu i Verso Altima grupu, perjanice hrvatskog IT-a King ICT, Combis, Comping, CS Computer Systems te još petnaestak njih, oni zajedno izvoze samo 120 milijuna kuna, a i od toga dio otpada na preprodaju uvezenog hardvera. Dakle, naše su najveće IT kompanije prikovane za domaće tržište i velikim dijelom ovise o natječajima za javnu nabavu. I tako dolazimo do onih stvarnih izvoznika (pritom ne bagatelizirajući trgovačke marže i prihode od ‘captive outsourcinga‘), niza od više od pet tisuća softversko-uslužnih tvrtki zaslužnih za 3,6 preostalih milijardi kuna izvoza IT-a. Odmah upada u oči silna raspršenost tog izvoza. U prosjeku samo 720 tisuća kuna po tvrtki. Najveći je izvoznik Nanobit s 135 milijuna kuna, a samo ih pet izvozi više od trideset milijuna.
Kod programera u stranom vlasništvu vodeći su Sight Digital s 95 milijuna kuna izvoza, Cloudsense sa 63 milijuna kuna te njih osam s izvozom većim od trideset milijuna. Zaključimo: hrvatski IT izvoz nose mikrotvrtke u domaćem i, sve češće, stranom vlasništvu, od kojih su dvjestotinjak njih gotovo isključive izvoznice (više od 80 posto izvoza u ukupnom prihodu) i kojima je izvoz u prošloj godini porastao prema stopama od 28 posto (onima u domaćem vlasništvu) odnosno od čak 50 posto (tvrtkama u stranom vlasništvu); na njih otpada šezdesetak posto prošlogodišnjeg porasta ukupnog izvoza IT-a.
Izvoznici nasitno
Što sve to govori? Osim časnih iznimaka tvrtki s originalnim vlastitim softverskim rješenjima kao što su Infobip, Photomath, Media Soft, GDi, Mireo i druge te većim sistem-integratorskim tvrtkama poput Span grupe i CROZ-a, Hrvatska je izvoznica programerskih usluga nasitno. Imamo mnogo malih obrtnika, a ne tvornica.
Naši zapravo obavljaju ‘lohn‘ poslove. To je mali dio u lancu vrijednosti proizvoda u kojemu gotovo sva novostvorena vrijednost i dobit idu kompaniji principalu. Neki će reći: ‘Pa nije ni to za bacit.‘ Barem su naši IT stručnjaci tu, kod kuće troše plaće mnogo više od prosječnih i plaćaju porez... I nisu u Irskoj ili Njemačkoj. A stranci ih trebaju jer im nedostaju dobri IT profesionalci i, ne manje važno, naši programeri jeftiniji su od istih takvih domaćih stručnjaka. Takva struktura izvoza IT industrije odraz je neuspjeha države u izgradnji organizacije i prateće institucije većega kolektivnog poduzetništva sposobne za utakmicu na globalnom tržištu.
Sad će mnogi reći: ‘Što država ima s time?‘ Ja mislim da itekako ima. Bez državne intervencije ne bi bilo Samsunga, LG-ja, Huaweija... pa ni, ako hoćete, interneta. A za to država itekako ima alata: donosi strateške planove, industrijsku politiku i, ne manje važno, najveći je pojedinačni kupac, zato može diktirati industriji i usmjeravati je. Globalni proizvodi u pravilu su prvobitno razvijeni i testirani u domaćim uvjetima i tek su nakon toga postali izvozni, pri čemu je kompanijama koje su s njima izlazile na globalno tržište pružena maksimalna potpora.