Vladimir Čavrak, profesor makroekonomije na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, za tjednik Lider detaljno je analizirao ekonomsku regionalnu podijeljenost Hrvatske. Već i površnim uvidom, kaže on u intervju za portal Lidera, možemo zaključiti da preko 75-80 posto Hrvatske stalno zaostaje u razvoju i ostvaruje sve slabiju dinamiku rasta i razvoja. Ovdje nemamo prostora za druge analize ali ako se zadržimo samo na površnoj analizi demografske dinamike i prirodnog pada broja stanovnika odnosno fizičkog odliva, onda je zanimljivo da je on najveći u Sisačko-moslavačkoj županiji što korelira s najslabijom dinamikom gospodarskog rasta u toj županiji.
Ne postoji problem mentaliteta nego postoji problem demokratskog deficita i nesposobnost generiranja konstruktivnog i poticajnog okruženja za razvoj kvalitetnog poduzetništva.
- Hrvatska ne bi smjela dopustiti dugoročno nastavak takvih regionalnih trendova - razvijeni Zapad, zaostali Istok - jer bi to u konačnici dovelo ne samo do gospodarskog pada i nerazvijenosti tih prostora nego bi u konačnici rezultiralo demografskim pražnjenjem tih prostora. U prostoru u kojem nema gospodarske aktivnosti ljudi nemaju mogućnosti za život i nastoje ga što prije napustiti odnosno traže prostore, gradove i države u kojima se nude bolje radne i životne perspektive. Danas već svjedočimo o postojanju ogromnih praznih prostora na području Slavonije, Banovine, Korduna, Like, Dalmatinskog zaleđa, Zagorja i slično. Dugoročne negativne posljedice trendova o kojima ovdje govorimo vrlo brzo se mogu osjetiti ne samo u aspektu gospodarstva nego će se postupno povećavati socijalni, politički, sigurnosni, kulturološki, i razni drugi problemi i rizici u tim prostorima. Što se tiče gospodarskog aspekta ovakvo stanje i trendovi dvostruko negativno djeluju na nacionalni gospodarski razvoj i smanjenu konkurentnost Hrvatske. S jedne strane gospodarski i demografski pritisak na Zagreb povećava potražnju za svim vrstama inputa, a to znači da vrši konstantan pritisak na cijene inputa u Zagrebu. Povećani demografski pritisak na Zagreb vrši i snažan pritisak na povećanje javnih rashoda koji su nužni za apsorpciju takve demografske koncentracije. U isto vrijeme, zbog izostanka dinamičnijeg razvoja ili čak pada gospodarskih aktivnosti u većem dijelu geografskog prostora Hrvatske, imamo suboptimalno korištenje raspoloživih resursa i potencijala tih prostora. To znači da u tim prostorima ostvarujemo prevelike oportunitetne troškove nekorištenja resursa i istovremeno također imamo pritisak na javne rashode jer moramo i u tim prostorima održavati koliko toliko funkcionalnu javnu infrastrukturu i pružati javne usluge bez obzira na stalni pad broja stanovnika. U zaključku, navedeni trendovi u konačnici negativno utječu na konkurentsku poziciju poduzeća i na rast odnosno potrebu zadržavanja visoke razine javnih rashoda i visokog poreznog opterećenja što dodatno negativno utječe na konkurentnost poduzeća i sve to dugoročno dovodi do gospodarskog zaostajanja ne samo tih krajeva nego i cijele Hrvatske u odnosu na Europsku uniju. Drugim riječima, za Hrvatsku je ovakvo stanje neimanja ozbiljne strategije razvoja a u okviru toga i regionalnog razvoja, potpuno neodrživo a posljedice mogu biti prilično drastične.
• Koji su, prema Vašem mišljenju, osnovni razlozi takvog nerazmjera u brzini rasta i razvoja?
- Osnovni razlozi ovakvog stanja i trendova jesu u tome što se u Hrvatskoj nikada nije provela ozbiljna znanstvena, stručna i politička rasprava o tome što i kako želimo, možemo i moramo učiniti u našem gospodarstvu i kako ga želimo razvijati. Nekadašnju gospodarsku strukturu, u kojoj su dominirala velika poduzeća, takozvani polovi rasta, u kratkom roku smo supstituirali velikim brojem malih i srednjih poduzeća, malih obiteljskih gospodarstava i općenito malim biznisima koji nisu u mogućnosti koristiti ekonomiju obujma i nemaju kapacitet za izlazak na velika europska i svjetska tržišta. Istovremeno naše domaće tržište se postupno smanjivalo, osobito u vrijeme gospodarske krize iza 2008. godine i višegodišnjeg pada BDP-a i osiromašenja građana. Sve je to pratio pad investicija, pad produktivnosti i pad tehnološke razine kao i izostanak brige za razvoj novih inventivnih tehnologija. Važna posljedica ovakvog odnosa prema gospodarskom razvoju jest da smo poduzeća, građane i državu doveli u preveliku zaduženost i sada smo suočeni s velikim ograničenjima internih strukturnih makroekonomskih neravnoteža i eksternih neravnoteža koje ćemo teško moći riješiti i u duljem a kamoli u kratkom roku. Potencijalne prilike ulaska u Europsku uniju nismo iskoristili i sada smo po svim elementima u značajnom zaostatku za većinom europskih zemalja. Budući su naši današnji problemi strukturne i dugoročne prirode mladi ljudi, koji su po prirodi nestrpljivi, nemaju vremena čekati njihovo rješavanje, a budući da im se u otvorenoj Europi nude bolje prilike oni ih masovno koriste. Time je dio naših teškoća dobio cirkularno obilježje i sada se nalazimo u nekoj vrsti začaranog kruga niske razvijenosti, niske produktivnosti, visoke zaduženosti i gubitka najkvalitetnijeg demografskog resursa.
• Kako te ekonomske razlike u regijama premostiti? Što mora napraviti država, što lokalne zajednice?
- Po mom sudu ne bi trebalo u prvom planu imati samo problem ekonomskih razlika između regija jer one nisu uzrok nego posljedica. Naime, kad god se tako stvari postave onda se razgovor fokusira na ujednačavanje razine i redistribuciju, a to je tek površina problema. Naš najveći problem nisu samo ove razlike, nego je problem što su sve naše regije ili županije gospodarski anemične i nedovoljno koriste svoje razvojne potencijale. U tome ima jako puno posla na nacionalnoj razini, ali je prva pretpostavka da političko-upravljačka elita shvati što je glavni problem, što su prepreke rastu i da ima dovoljno odlučnosti da te prepreke ukloni. Naša usitnjena i mala poduzeća i obiteljska gospodarstva, osobito u nepoticajnom okruženju teško uspijevaju opstati samo s tradicionalnim proizvodnjama a nove proizvode gotovo da uopće nisu u mogućnosti stvoriti sa svojim financijskim, organizacijskim, kapitalnim i drugim ograničenjima i međusobnom izoliranošću. Oko 90 posto naših malih poduzeća i obiteljskih obrta jedva konkurira i doseže na lokalno tržište općine ili grada, a kamoli do tržišta EU. Zasada je nedovoljan broj dobrih primjera, a i njima se kontinuirano otežava poslovanje. Jedan od prvih zahvata bi se morao dogoditi kroz reformu države, javne uprave i sustava lokalne i regionalne samouprave. Međutim, to se u vidljivom vremenskom horizontu neće dogoditi jer su svi politički akteri koji imaju političku moć zaključili da je zatečeni sustav najbolji i gotovo idealan pa nema razloga za promjene. Naravno po njihovom kriteriju uspješnosti!
• Je li problem u mentalitetu? Kako promijeniti mentalitet?
- Ne postoji problem mentaliteta nego postoji problem demokratskog deficita i nesposobnost generiranja konstruktivnog i poticajnog okruženja za razvoj kvalitetnog poduzetništva.
• Kako motivirati investitore i poduzetnike da uopće ulažu u slabije razvijen Istok?
- Pitanje je kako motivirati investitore i poduzetnike ne samo da ulažu u Istok nego kako da više ulažu u sva područja Hrvatske. Već dulje vrijeme krupni kapital u širokom luku zaobilazi našu zemlju a u zadnjih nekoliko godina kapital po raznim osnovama poput ostvarene dobiti od strane inozemnih vlasnika kreće se u smjeru izlaska iz Hrvatske. Inače odgovor na vaše pitanje je veoma jednostavan. Investitori ulažu negdje novac jer žele ostvariti prinos na svoj kapital koji je veći od alternativnih mogućnosti. U Hrvatskoj zbog razloga o kojima sam već govorio većina poslova nije profitabilno. A što se tiče naših gradova i županija svi investitorima nude manje-više iste poticaje i povlastice i jedni drugima konkuriraju. Kad je riječ o inozemnim investitorima onda našim gradovima i županijama konkurira nekoliko stotina europskih regija, a tu smo uglavnom inferiorni. Držim da bi u traženju boljih odgovora trebalo više uključiti našu znanost i tražiti inovativna i funkcionalna rješenja za naše regije. Pri tome bi se moralo polaziti od pozicije, mogućnosti i potencijala poduzetnika a ne samo s pozicija države koja za sebe misli da je najpametnija i da za sve ima najbolja rješenja. Dakle, na prvo mjesto moraju doći kreativni poduzetnici i njihovi tržišni potencijali podržani znanstvenom zajednicom, a država bi morala samu sebe reformirati s ciljem bitnog smanjenja svojih troškova i povećanjem produktivnosti države i javnog sektora, odnosno daljnjim smanjenjem poreznog opterećenja i to najmanje za 4-5 posto u narednih par godina. To bi bio najbolji i najsigurniji put za povećanje konkurentnosti, rast profitabilnosti, rast investicija i poslovnu ekspanziju. Takvu strategiju i politiku mora podržati fiskalna i monetarna politika, tečajna politika, politika dohodaka i sve druge politike koje su važni potporni stupovi takve strateške orijentacije.