Prije točno deset godina, francuska banka BNP Paribas ograničila je pristup ulagača novčanim sredstvima pohranjenima u tri fonda. To je označavalo prvi signal financijskog stresa koji će, godinu dana kasnije, unijeti kaos u globalno gospodarstvo, za TheStar piše Mohamed A. El-Erian, glavni ekonomski savjetnik za Allianz, te bivši direktor Globalnog vijeća za razvoj Baracka Obame.
Ipak, goleme ekonomske i financijske dislokacije koje su počele krajem 2008. godine, te trajale do početka 2009., koje su dovele svijet do ruba razarajuće višegodišnje depresije, potpuno su iznenadile kreatore politike u razvijenim gospodarstvima. Očigledno nisu pridodali dovoljno pažnje na prve znakove nastajanja svjetske ekonomske krize.
>>>Fed: 34 najveće američke banke podnijele bi tešku recesiju
Deset godina nakon početka krize, razvijena gospodarstva još uvijek se temelje na modelu rasta koji je pretjerano ovisan o likvidnosti, bilo od privatnih zajmodavaca ili središnjih banaka, te još uvijek imaju dovoljno prostora za ulaganja u infrastrukturu, obrazovanje i ljudski kapital općenito.
U procesu prepunom serijskih pogrešaka, cjelokupni financijski uvjeti brzo su se orijentirali s blagostanja na glad. Privatni kreditori posrnuli su pod teretom krize, iako su smatrani neuništivima, a središnje banke i vlade suočene su s teškim, inherentno nesigurnim političkim odlukama.
Upravo su političari oni koji cijelo vrijeme moraju biti svjesni rizika naglog usporavanja gospodarske aktivnosti, što može uništiti zapošljavanje, trgovinu i ulaganja.
>>>Novotny: Za dinamičniji rast nužne su snažne privatne investicije
Ako tijekom vremena blagostanja nije učinjeno dovoljno kako bi se osigurao održiv i uključiv rast postaje nemoguće uspješno se oduprijeti ekstremnom financijskom stresu, podsjeća El-Erian. Na kraju krajeva, društveno-političke i institucionalne posljedice krize mogu trajati znatno duže od same ekonomske i financijske krize.
>>>Brazil i dalje na žestokom udaru recesije – 12,9 milijuna nezaposlenih
Ako tijekom vremena blagostanja nije učinjeno dovoljno kako bi se osigurao održiv i uključiv rast postaje nemoguće uspješno se oduprijeti ekstremnom financijskom stresu. Na kraju krajeva, društveno-političke i institucionalne posljedice krize mogu trajati znatno duže od same ekonomske i financijske krize.
Ove lekcije bile bi korisne da su ih nositelji ekonomske politike usvojili prije deset godina. Kada je 9. kolovoza 2007. BNP Paribas zamrznuo sredstva vrijedna 2.2 milijarde dolara, trebalo je biti i više nego očito da će uslijediti financijski stres. No, političari su izvukli pogrešne zaključke i to iz dva razloga.
Prvo, političarima je bilo potrebno neko vrijeme kako bi se uhvatili u koštac s opsegom latentne nestabilnosti financijskog sustava koja je akumulirana pod njihovim nadzorom. Drugo, većina političara razvijenih zemalja odbacivalo je ideju da mogu ponešto naučiti iz iskustva zemalja u razvoju.
Takve probleme tek sad treba u potpunosti riješiti, a vlasti razvijenih zemalja dan danas ignoriraju ograničenja ekonomskog modela koji se pretjerano oslanja na financije za stvaranje održivog i inkluzivnog rasta. Iako su ta ograničenja postala očita u zadnjih deset godina, nositelji politike još uvijek nisu dovoljno ojačali model rasta o kojem ovisi gospodarstvo njihove zemlje.
>>>‘Kvantitativno popuštanje’ ECB-a na Europskom sudu
Kroz neko vrijeme postat će jasno da problem zahtjeva mnogo šire dugoročno strukturno rješenje. Slijedom toga, razvijenim gospodarstvima trebalo je previše vremena kako bi BDP vratili na pretkriznu razinu.
Deset godina nakon početka krize, razvijena gospodarstva još uvijek se temelje na modelu rasta koji je pretjerano ovisan o likvidnosti, bilo od privatnih zajmodavaca ili središnjih banaka, te još uvijek imaju dovoljno prostora za ulaganja u infrastrukturu, obrazovanje i ljudski kapital općenito.
Ipak, vlasti imaju moć u svojim rukama da spriječe nove krize, te iskoriste izvore održivog rasta i rješavanje zabrinjavajuće razine nejednakosti.