FELJTON: Radhika Jones - Nova šefica Vanity Faira srezat će mnoge taštine

Vjerojatno nijedan tiskani medij, koliko god popularan bio i koliko god vjernu publiku imao, nije izbjegao nekakve škare ili potpuno gašenje u proteklih nekoliko desetljeća. Era interneta nije nimalo milostiva za jedan od najtradicionalnijih zanata koji je s navalom lako dostupnog i besplatnog sadržaja prisiljen boriti se za goli opstanak. Čarobnu formulu još nije nitko našao, pa ni Vanity Fair, koji je ionako imao turbulentnu prošlost i nekoliko, što povezanih, što nepovezanih varijacija.

Trenutačnu, započetu 1983. kada je taj poznati tiskani brend ponovno izdvojen iz Voguea, preuzima Radhika Jones nakon 25-godišnje vladavine Graydona Cartera.

I šefovi pate

Dosad anonimna urednica Odjela za knjige u New York Timesu preuzela je uređivanje jednog od najpoznatijih mjesečnika na svijetu, ali čast je varljiva s obzirom na stanje u industriji tiskanih medija. Štoviše, 44-godišnja šefica dovedena je s jasnim zadatkom rezanja, od kojih su se u Condé Nastu, vlasniku časopisa, ustezali dok je Carter suvereno vladao. Vanity Fair muči istu muku kao i drugi tiskani mediji s padajućom tiražom i smanjenim obujmom oglašavanja, pa će Jones, koja ga preuzima sljedeći mjesec, u startu morati smanjiti proračun za 30 posto, tvrde upućeni izvori u Financial Timesu. Otpor je bivši glavni urednik iskazivao i prema namjeri vlasnika da umjetnički i fotografski odjel časopisa uključi u centraliziranu ‘kreativnu grupaciju‘ u kojoj se već nalaze druga izdanja Condé Nasta, osim New Yorkera i Vanity Faira. Još jedna legenda angloameričkog izdavaštva, sada urednička direktorica svih izdanja Condé Nasta, Anna Wintour novu je šeficu okarakterizirala kao ‘neustrašivu i briljantnu urednicu‘ čija će ‘inteligencija i znatiželja definirati budućnosti Vanity Faira‘. Neustrašiva možda, nepoznata sasvim sigurno, što mediji nisu propustili istaknuti nakon objave vijesti, kao i da poznatog samopromotora i bonvivana Cartera nasljeđuje knjiški crv s doktoratom iz književnosti s prestižnog Sveučilišta Columbia i zaljubljenica u Tetris. Kada su je iz časopisa koji će uskoro uređivati upitali koje medije čita, Jones je odgovorila: ‘Pratim National Geographic tako da mogu vidjeti sve životinje‘, što su mnogi shvatili kao dokaz nekonvencionalnosti izbora.

[caption id="attachment_309298" align="aligncenter" width="750"] Graydon Carter časopisom je upravljao četvrt stoljeća i u tom razdoblju izgradio svojevrsni kult vlastite ličnosti, povezavši časopis i svoj život u jednu cjelinu[/caption]

Ako ništa drugo, Jones će voditi primjerom jer će njezina plaća biti znatno niža od Carterove, koji je dobivao oko dva milijuna dolara na godinu uz još neke povlastice poput privatnog aviona (taj je trošak sa zamjenom na vrhu smanjen na pola milijuna dolara na godinu,).

>>>Espírito Santo: Kako je propao ‘portugalski Agrokor’

Osoba za neugodne zadatke Osim što je pred njom niz neugodnih zadataka, a oko nje aura osobe dovedene da napravi ono što drugi nisu željeli, Jones će imati i ugled cjenovno pristupačne opcije s obzirom na to da je prvotno širok raspon uglednih kandidata (Jim Nelson iz američkog izdanja GQ-a, Dylan Jones, njegov britanski kolega, Geordie Greig, urednik nedjeljnog izdanja Maila, i urednik američkog Equirea Jay Fielden bila su neka od imena iz šešira) drastično srezan u skladu s proračunskim mogućnostima. Kada su računovođe završili, ostala je Jones. Feministički portal Jezebel nije propustio komentirati kako će žena imati mnogo nižu plaću od muškarca, iako sasvim sigurno ne bi ni trepnuo da je drugi muškarac dobio četvrtinu plaće prethodnika, a ni činjenica da uredničku legendu i veterana mijenja potpuno nepoznata osoba nije imala previše težine u razmatranju.

Loše prognoze

Može se pretpostaviti i da je njezina prednost, osim cijene, bila volja za provođenjem niza neugodnih zadataka na koje etabliraniji urednici ne bi pristali ili bi u njihovu provođenju otezali. Čeka je vjerojatno i reckanje razgranate mreže dobro plaćenih vanjskih suradnika na koje se Vanity Fair dosad oslanjao, a moguća je i promjena strateškog pristupa, odnosno kopiranje uspješnoga pretplatničkog modela iz New Yorkera, što bi podrazumijevalo i prilagodbu sadržaja, odnosno okretanje prema profinjenijem tipu tekstova, u što se izbor literarno potkovane Jones uklapa.

Brojke jasno pokazuju odakle to snažno zahlađenje u jednoj od najpoznatijih medijskih kuća na svijetu, iako Vanity Fair u posljednje vrijeme čak i ne stoji loše prema nekim statistikama. Prema istraživanju PwC-a prihodi od oglašavanja u tiskanim izdanjima past će s 13,6 milijardi u 2012. na 6,7 milijardi dolara do 2021. Jednako tako, naklada će u istom razdoblju pasti za 23 posto, na 6,1 milijardu dolara, prenosi FT. Istodobno, marketinška agencija Magna Global procjenjuje da će prihodi časopisa od oglašavanja u globalnim razmjerima pasti 13 posto ove godine, dodaje taj dnevnik. S druge strane, naklada Vanity Faira je 1,2 milijuna primjeraka, a internetsku stranicu posjećuje 17 milijuna jedinstvenih korisnika na mjesec, što su vrlo dobre brojke, iako to ne znači da se automatski pretaču u visoke prihode.

Dopunjavanje proračuna

Izbora i nema previše, mogućnosti su načelno dvije, prijeći u potpunosti na digitalno izdanje ili srezati troškove tiska i proširiti poslovni model tako da se približi nuli ili minimalnoj dobiti. Problem je s potonjim što utječe izravno na kvalitetu sadržaja, a to onda utječe na smanjenje interesa publike i oglašivača. Model ulaganja u kvalitetu sadržaja, drugim riječima novinare i urednike, kombinirano s naplatom putem pretplatničkog modela i uz ograničen besplatni digitalni sadržaj, jedini se dosad pokazao donekle perspektivnim uz varirajuće rezultate od slučaja do slučaja. Nešto originalniji pristup iskušava Time Inc., vlasnik Sports Ilustrateda i Peoplea, koji pokušava pretvoriti svoju još uvijek solidnu publiku od 30-ak milijuna pretplatnika u potrošače drugih biznisa i tako zaraditi. Njihov pretplatnički model za vlasnike kućnih ljubimaca i program vjernosti nudi popuste na neke maloprodajne kupnje i u restoranima, primjerice. To znači da kompanija čitateljstvo izravno usmjerava svojim korporativnim klijentima.

>>>José Santos: Ljepota kapitalizma je u njegovoj prilagodljivosti

I vlasnik Vanity Faira iskušava nekonvencionalne pristupe. Iako financijski posrću, brendovi u portfelju i dalje su iznimno jaki i prepoznatljivi pa ih Condé Nast pokušava kapitalizirati korištenjem u drugim oblicima poslovanja, poput modnoga koledža u Londonu (Condé Nast Vogue College London), Vogueovih kafića u Moskvi i Dubaiju i GQ bara u Berlinu, ali i organiziranjem evenata kao što je bio Vanity Fair New Establishment samit na Beverly Hillsu.

Tisak vs. digitalno

Čini se da mnogi tiskani brendovi polako odustaju od koncepta samoodrživosti širenjem u druge poslovne djelatnosti kojima se financijski dopunjuje poslovanje medijskog brenda, odnosno uspostavljanjem simbioze neprofitabilnog brenda i profitabilnog posla. S obzirom na to da jedno ne ide bez drugog, ovakvo kombiniranje ima svoj jasan poslovni rezon (brend generira interes, interes generira novac za brend).

[caption id="attachment_309299" align="aligncenter" width="750"] Legendarna urednica Voguea Anna Wintour, koja je napredovala unutar upravljačke strukture Condéa Nasta, pozdravila je imenovanje Radhike Jones[/caption]

Interesantno je da posjećenost digitalnih izdanja, usprkos nezaobilaznosti interneta, nije ni blizu tiražama tiskanih izdanja, iako kontinuirano pada. Spomenuto istraživanje PwC-a to jasno pokazuje, od 2012. nadalje digitalno zapravo stagnira i to na znatno nižoj razini od tiskane naklade, što medije stavlja u vrlo nezahvalan položaj.

Isto vrijedi i za razinu prihoda od digitalnog oglašavanja. Stari poslovni model naočigled umire, a novi, koji bi ga trebao zamijeniti, ne dobiva dovoljno zamaha. No, tiskani mediji imaju i neke asove u rukavu. Jedna velika prednost etabliranih tiskovina proizlazi iz kredibiliteta kakav internet nema, pa čak i ubrzano gubi.

FELJTON: Luther – Petsto godina od teza koje su promijenile poslovnu etiku

U vremenu rasta trenda lažnih vijesti i manjka adekvatnog nadzora nad istinitošću i kvalitetom sadržaja plasiranog na internetu, tisku se nudi prilika za vraćanje na pozornicu zahvaljujući ugledu koji je ipak snažniji od ‘novih medija‘. Kaos na društvenim mrežama i internetu općenito otvara vrata tradicionalnim medijima, koji daleko efikasnije filtriraju sadržaj i nude uvjerljivije i točnije informacije, premda nisu imuni na pogreške.

Još imaju – povjerenje

Čini se da je internet jedan od ključnih razloga gubitka povjerenja u sve medije jer se pojavljuje kao glavni izvor neprovjerena i lažna sadržaja koji onda rezultira općim nepovjerenjem publike prema medijima u cjelini. Internet raspolaže s daleko većom publikom, kojoj je doduše teško bilo što naplatiti, ali ta je publika istodobno i previše raznovrsna za većinu oglašivača gladnih ciljanih skupina potrošača kakve kupuju tiskana izdanja. Drugim riječima, manja je publika, ali kvalitetnija, kako u pogledu prihoda za izdavača (jer su to ljudi koji definitivno plaćaju primjerak), tako i za oglašivače (jer su segmentirani preciznije), što predstavlja još jednu uočljivu prednost tiska. Prilika ima, ali sada su uglavnom nišnog, specijaliziranog tipa temeljenog na ozbiljnom sadržaju, s manjom publikom, ali i manjim prihodima.