Film ‘Brexit‘, nedavno dostupan na HBO-u, jedva da je mogao doći u bolje vrijeme. Iako na prvi pogled može djelovati kao prigodničarsko ubiranje love na valu aktualnih događaja, priča o mozgu operacije izvođenja Ujedinjenog Kraljevstva iz Europske unije (premda je pitanje koliko će ujedinjeno izaći), stanovitom Dominicu Cummingsu iznimno je uspješno ostvarenje gledano u kontekstu onoga što želi postići, kojem prigoda samo daje na šarmu. ‘Brexit:The Uncivil War‘ (u ovoj igri riječi prijevod bi zapravo bio nepristojan rat), završava tamo gdje niska britanskih poniženja počinje, na uspjehu referenduma kojim su građani ovog liliputanskog otoka (kako ga Alan Greenspan podrugljivo u svojoj novoj knjizi naziva) efektno pucali sami sebi u obje noge. U tipično britanski efikasnom filmu brzog tempa i domišljatih opservacija Benedict Cumberbatch (specijalno poružnjen za ovu priliku) glumi glavnog stratega kampanje za odlazak kojeg film bez izmotavanja određuje kao ključnog za uspjeh ovog bizarnog samoranjavanja cijele nacije.
Da je riječ o nečuvenom političkom poniženju već sada, ali i ekonomski i društveno potpuno promašenoj odluci, spori i sve manje onih koji su nasjeli na Cummingsove štoseve odlučivši glasati za izlazak. U kratkom i slatkom predstavljanju procesa i čovjeka u njegovom središtu, film se oslanja na nekoliko stupova. Prvo, Cummings je inteligentni sociopat koji je cijelu stvar odradio više za vlastitu zabavu nego iz nekog jasnog uvjerenja jer se na kraju sugerira da niti sam nije zapravo znao što želi s tim Brexitom, osim nekog maglovitog ‘resetiranja sustava‘, bez razrade što bi to točno trebalo biti. Drugo, riječ je o iznimnom marketinškom umu koji je otpočetka dobro shvatio ključne elemente igre i kako ih iskoristiti u svoju korist. Njegov slogan (take back control – preuzmimo ponovo kontrolu) bio je dodir genija, koji utiskuje kroz tri moćne riječi duboku subliminalnu poruku u mozgove birača, a njegovo uočavanje frustracije zaboravljenih društvenih statista iz britanskih predgrađa i pasivnih krajeva bilo je presudno za prevagu protiv onoga što je trebala biti glatka pobjeda opcije za ostanak.
Uspjeh Brexita i Donalda Trumpa u svojoj su biti identični jer su utemeljeni na izokretanju tradicionalne logike vođenja kampanja izgrađenih na ratu brojkama i činjenicama, više ili manje točnima, odnosno apeliranju prvo na razum, pa onda na srce. Cummings je shvatio da se bitka vodi za uvjerenja i da golemu količinu frustracija nakupljanih desetljećima neće mobilizirati grafovima i ‘pitama‘. Štoviše, oni koji to pokušaju bit će u težoj poziciji jer ti ljudi ostavljeni u jarku pored puta kojim su globalizacija i tehnologija protutnjali više ne žele slušati činjenice i podatke, već jednostavne slogane i teze koje potpiruju njihov bijes i želju za osvetom sustavu krivom za njihovo životno potonuće. Istina i točnost ne igraju nikakvu ulogu, iskristaliziralo se Cummingsu. Njihova kampanja počela je prije 20 godina, rezignirano će u jednom trenutku ustvrditi šef kampanje za ostanak Craig Oliver i time u velikoj mjeri sumirati poantu filma.
Posljednji nositelj filma su društvene mreže, premda je riječ o priči koja zaslužuje cijeli novi, zasebni film. Cummings je na vrijeme otkrio moć tog đavoljeg izuma i perfektno ju iskoristio. Mogućnost dobivanja golemih količina osobnih podataka i njihove rapidne računalne obrade, pa shodno tome i trenutačna reakcija na njih, otvorila je Pandorinu kutiju čije ćemo posljedice tek otkrivati od izbora do izbora. Neke scene su naprosto maestralne, zato što slikovito i bolno precizno prikazuju dubinu problema. Primjerice, kada šef kampanje za ostanak potpuno izgubi živce zbog besmislenog, netočnog i upornog lupetanja ‘običnih ljudi‘ okupljenih u fokus grupi i osobno se krene s njima svađati u promašenom pokušaju da objasni koliko su podaci s kojima raspolažu netočni.
Brexit nije velik ili posebno umjetnički vrijedan film, no to niti ne želi biti. Jedini interes je rekapitulacija ovog povijesnog procesa i skiciranje operatora koji je do njega doveo, bez zamaranja poniranjima u osobnosti drugih dionika cijele afere, traženjem nijansi i širom raspravom. Pitanje je i koliko materijala počiva na provjerljivim činjenicama, a koliko na ‘popunjavanju praznina‘ od strane tvoraca i vlastitim interpretacijama. Jednako tako, za ‘Brexit‘ se ne može reći da je hladna analiza dokumentarističkog tipa, s obzirom da je od početka jasno vrijednosno određen u svojoj redukciji kompleksne teme, no to mu se teško može upisati u minuse zato što ne skriva svoju motivaciju i namjere.
Nastavak filma o onome što je uslijedilo bio bi vjerojatno jednako interesantan, ako ne i interesantniji. Tvorci izlaska u principu su se razbježali ili dobacuju sa sigurne distance, dok premijerka Theresa May vodi bitku sama protiv svih. Europska unija sasvim predvidljivo pokušava maksimalno zagorčati život Britancima koji su u tobožnjim pregovorima svedeni na Grčku, njeni euroskeptici nastavljaju fantazirati o popuštanju EU-a i izvrsnim uvjetima odlaska, oporba koristi svaki trenutak za kritiku i nema nikakvu namjeru konstruktivno sudjelovati, a javnost i dalje ne zna što zapravo želi. U međuvremenu, sve je manje onih koji još nisu shvatili da je Velika Britanija otočić od 60-ak milijuna ljudi pored kontinenta od 500 milijuna, u svijetu kojim dominiraju tržišta od nekih 150 milijuna pa sve do 1,4 milijarde ljudi. Možda i jedina stvar koja nije eksplicirana u filmu je ironija potpunog gubitka kontrole onih koji su snivali o njenom vraćanju.