[embed]https://www.youtube.com/watch?v=D2Io9hEl7TA[/embed]
Vjerujem da doista veliki ljudi znaju duboko u sebi da su predodređeni za velike stvari. Nije to stvar ega, već velika nada koja pokreće, taj nemir, taj poriv da se ostvare bez obzira na sve. Na prepreke na putu, na neshvaćanje, čak i na vlastite strahove i sumnje. Upravo je to vječito propitivanje sebe ono što ih čini velikima, ono što ih zadržava na zemlji i tjera da budu bolji, da se trude i ne odustaju. Jer nada je nekada sve što čovjek ima. Nada, to divno pernato biće...
Zamislite sada jednu djevojku koja odrasta u američkoj divljini krajem 19. stoljeća okružena svom surovošću života uzgajivača stoke i kopača zlata, ali s jednom velikom nadom da će jednoga dana raširiti svoja nezgrapna krila i poletjeti. Tako je u filmu Plesačica prikazana Marie Louise Fuller, pionirka modernog plesa koja je prošla trnovit put do slave, zasjala u jednom trenutku i onda se izgubila kao stranica u povijesti.
Ta djevojka s velikim ambicijama u sebi je imala i veliki osjećaj nesigurnosti, a ljepotu koju je svijetu predstavljala na pozornici nije vidjela u sebi. Vjerovala je da je umjenost koju stvara nešto više od nje same i zato je u njenim nastupima pozornost bila na pomno smišljenoj koreografiji i svjetlosnim efektima, skrivajući i stavljajući osobu koja stvara te nevjerojatne stvari u drugi plan.
[embed]https://www.youtube.com/watch?v=eAEurE4Mgo4[/embed]
Ples cvijeća, igra lepira, let ptice, tako se mogu opisati pokretne slike koje je stvarala za publiku, darivala im je ljepotu trenutka.
Film se fokusira na uspon Loie Fuller, kako je iz Amerike otputovala u Pariz i tamo započela revoluciju u svijetu plesa svojim nastupima u Folies Bergeres. Govori i o njenom odnosu s grofom d‘Orsayjem koji joj je bio mecena i podrška, Gabrielle Bloch koja joj je bila menađerica (kasnije i partnerica) te sudbonosom susretu sa Isadorom Duncan u koju je Fuller navodno bila nesretno zaljubljena.
Redateljici Stéphanie Di Giusto ne nedostaje mašte da stvori priču (iako možda ne biografski stvarnu priču) koja će zadržati pažnju publike, ali joj nedostaje iskustva da se ne izgubi u tom kaosu ideja.
Ipak, Plesačica je jedno dojmljivo iskustvo, a izvedba Stephanie Sokolinski vrlo je iskrena i ne ostavlja gledatelja ravnodušnim.
Svi nastupamo na nekoj pozornici, s više ili manje uspjeha, ali svatko bar ponekad treba i zaslužuje dobiti aplauz.
[embed]https://www.youtube.com/watch?v=9u5afkEInEg[/embed]