Već neko vrijeme stižu nam signali koji upozoravaju na hlađenje ekonomije. To je posebno došlo do izražaja na skupu političko-ekonomskih svjetskih posvuduša u Davosu i oko njega. Najprije je MMF snizio prognozu globalnog rasta za ovu godinu s 3,7 posto na 3,5 posto.
Znatno su pesimističniji direktori 1300 kompanija iz PwC-ova istraživanja. Gotovo 30 posto smatra da će se globalni gospodarski rast smanjiti u sljedećih 12 mjeseci.
Najpesimističniji su pak investitori – čak 73 posto profesionalnih ulagača u anketi Boston Consulting Groupa očekuje nastupanje recesije u sljedeća 24 mjeseca.
No sve je to kikiriki u odnosu na dramatičnu statistiku industrijske proizvodnje u Hrvatskoj, koja je u prosincu bila čak 6,6 posto manja nego godinu prije, i lani je pala ispod lanjske. Takav pad zadnji je put zabilježen u jeku recesije, u rujnu 2012. Razlika je u tome što smo tada počeli izlaziti ‘iz banane‘, a sad smo na najboljem putu da opet potonemo. Osim toga, u međuvremenu smo iskoristili (iako preslabo) poguranac ulaska u Europsku uniju. Efekti uživanja u novom tržištu od pola milijarde ljudi dosad su se već ispuhali.
Uzalud mjesecima upozoravamo na krhkost rasta i sindrom pijanih milijardera koji svaki postotak rasta pretaču u višestruko veći rast potrošnje. Pa dok je proizvodnja padala 6,6 posto, potrošnja je rasla 5,8 posto. Takvu nenormalnu situaciju dodatno potiče Vlada. Nikako da ozbiljnije rastereti troškove države i proizvodnje, nego nižim porezima diže primanja, što se prelijeva u potrošnju i dodatno ohrabruje uvoz, a sve se betonira bujanjem kredita.
Banski dvori nemaju snage za ozbiljnije hvatanje ukoštac s novom recesijom koja kuca na vrata. Umjesto osnivanja kriznog stožera ministarski orkestar svira poput onoga na tonućem Titanicu, zarobljen u svome bermudskom trokutu između Uljanika, jedne fotomontaže i – avionskog šopinga.