Vladina PR služba opširno je izvijestila s premijerova prošlotjednog susreta s novinarima. No, kad se to čita, treba znati da to nisu novinarski tekstovi već propagandni. I onda ‘odnosi s javnošću‘ pažljivo oblikuju i reduciraju ono što je rečeno. Pa su mediji koji su preuzeli takav pročišćeni tekst ostali uskraćeni za Plenkovićevu (dis)kvalifikaciju saborskih zastupnika, koji ‘u predinternetsko vrijeme ne bi vidjeli ni općinskoga vijeća‘. Ta je usporedba, na tragu ‘kokošinjca‘.
Sjećate li se usporedbe Sabora s kokošinjcem? Po njoj je ostao politički zapamćen glumac, redatelj i osnivač Histriona, a tadašnji (1995.) ministar kulture Zlatko Vitez. No mnogo prije njega Sabor je s kokošinjcem, u svom sonetu ‘Basna‘ usporedio Antun Gustav Matoš. A sad me, u svom zaključku političke sezone prije ljetovanja, na tu usporedbu podsjetio premijer Andrej Plenković.
Doduše, to je izrekao malo uvijenije, u rukavicama. Rekao je, naime, da danas u Saboru sjede ljudi ‘koji u predinternetsko vrijeme ne bi vidjeli ni općinskoga vijeća‘. Bez obzira na ljutnju općinskih vijećnika – kojih je zaista u rascjepkanim lokalnim jedinicama previše da bi mogli biti kvalitetni političari – strelica je upućena prema (ne)kompetentnosti saborskih zastupnika. I tu bih se mogao složiti s premijerom, koji to oružje poteže na oporbu, iako ni u njegovoj stranci situacija nije bolja. Pogledajte samo hrvatske europarlamentarce u prošlom mandatu. I najsuzdržaniji među njima bili su kudikamo kompetentniji od većine zastupnika u aktualnom sazivu ‘kokošinjca‘. I nema izgleda da će se situacija popraviti i da ćemo u doglednoj budućnosti imati zastupnike koji funkcioniraju na europskoj razini.
E, ali za to je kriv i nezadovoljni premijer nezadovoljan zastupnicima. Jer, dokle god se Sabor bude birao iz podobnih stranačkih kvota koje diktiraju tuđmani, račani, sanaderi, milanovići, plenkovići, bernardići… u njemu će sjediti poslušnici koji ne bi smjeli doći ni do općinskih vijeća. S preferencijalnim glasovima tek se malkice popravila krvna slika saborskih zastupnika.
Ali, kad bi svatko u Saboru bio biran izravno, kao kandidat stranke (ili nezavisne liste), ali i kao osoba s imenom i prezimenom, biografijom i društvenim dignitetom, vaga političke moći preselila bi se na stranu saborskih klupa. To bi ujedno značilo i veću ovisnost Vlade o zastupnicima, a ne sadašnje zbrajanje i kupovanje poslušnih ručica.
Naravno, ova ideja o izravnom izboru zastupnika – koju zagovaram znatno dulje od Željke Markić – neće biti realizirana još godinama jer se stranački šefovi ne žele odreći svoje apsolutne kontrole nad strankama. A to im je najvažnija misija, važnija čak i od osvajanja vlasti.