Ovog sam se utorka prvi put uplašio Ivice Todorića. Dosad nisam bio među onima kojima su klecala koljena pred velikim gazdom. A drhtali su mnogi – menadžeri, ali i trgovci u njegovim kompanijama, kojima je držao lekcije čak i o postavljanju proizvoda na police. Plašili su ga se konkurenti, koje je pobjeđivao cijenama, pa i smjenjivao nepoželjne menadžere koji bi digli glas protiv njegova monopoliziranja tržišta. Partneri su pak bili u strahu jer ih je držao na vatri neplaćanja. I medije je držao u šaci ogromnim marketinškim budžetima. Politiku je iskoristio za poguranac prema vrhu, a onda su političari pazili da mu se ne zamjere, jer je kod njega radila prava vojska glasača, njih 60-ak tisuća, što je zajedno s obiteljima više od 200.000 glasova.
>>>Todorića je policija dočekala u zračnoj luci i diskretno uputila u Remetinec
Nisam se bojao Todorića kad se penjao u hijerarhiji hrvatskog biznisa, niti kad je došao na sam vrh. Nisam bio fasciniran njegovim pogledom ‘von oben‘ iz Kulmerovih dvora i s krova Cibonina/Agrokorova tornja, odakle je davao migove medijima što, koliko i kako će pisati o njemu i njegovom carstvu, a ponekad i šire. Nisu me impresionirali ni njegovi rijetki strogo kontrolirani promotivni istupi u medijima pod egidom ‘intervju‘.
Umjesto straha, gajio sam svojevrsnu ljutnju, ali nikad nisam objavio dublju analizu poslovanja Agrokora i posljedice koje će takav dominantan položaj na tržištu jednog dana imati na ostatak domaćeg biznisa.
>>>Todorić: Moja istina će Hrvatsku koštati, kroz tužbe ću prvi put imati para
Kad već snosim dio medijske kolektivne krivnje i kad nisam pisao o Todoriću kad je bio najjači, uglavnom sam zaobilazio tu temu i nakon propasti Agrokora. Ali, strah me natjerao da prekinem šutnju. Na improviziranoj presici ispred Kulmerovih dvora odmah nakon puštanja iz Remetinca Todorić je rekao: ‘Ja sam tu da dignem Hrvatsku na noge.‘ A ja sam tu da se prvi put uplašim Todorića i tog ‘dizanja‘ Hrvatske prema logici Agrokora. Tješim se samo da je to njegova velika iluzija.