Davne 2008. s trbuhom do zuba slušala sam predavanje o krizi koja je počela u svijetu i koja će uskoro zahvatiti Hrvatsku. Ono što sam tada čula ukratko je bilo sljedeće: najprije će biti zahvaćen financijski sektor, nakon njega realni, nezaposlenost će se posljedično povećavati. Tek nakon što se realni sektor počine oporavljati, krivulja nezaposlenosti dosegnut će dno, ali proći će još neko vrijeme prije negoli bude oporavka. Na povratku s predavanja u dizalu sam srela kolegu iz kontrolinga. Bacio je pogled na moj trbuh i rekao: ‘Izabrala si pravo vrijeme da odeš na rodiljski. Jesi li razmišljala o drugome?‘ Tada sam taj komentar pripisala njegovu negativizmu. Da će kriza trajati toliko godina? Baš! (kako bi rekla moja Hana). No imao je pravo, kriza je trajala čak i dulje nego što je on to predviđao u svojim crnim prognozama. Što se u međuvremenu dogodilo? Moja se Hana rodila, naučila je hodati, govoriti, jesti, trčati, skakati, penjati se, plivati, zbrajati do dvadeset (bez pomoći prstiju, što u školi smatra nepoželjnim!?), pisati, čitati. Prošle smo razne razvojne faze i krize, a izlazak iz svake otvarao nam je nove vidike i mogućnosti. Sa svakim danom postajale smo veće, jače, drugačije.
Iskustvo i ožiljci A tvrtke? Što se u njima događalo? Jesu li izašle obogaćene novim iskustvima i pobjedama? Organizacije su se grčevito borile za egzistenciju. Primjenjivale razne strategije. Ukidale su se razne pogodnosti, smanjivale plaće, ugovori se nisu produljivali, mnogi su otišli u mirovinu prije nego što su to planirali, otpuštali su se zaposlenici. Odjeli su se spajali, razdvajali, šefovi mijenjali. Reorganizacija je postala omražena, svakodnevna riječ. Koliko su tvrtke bile uspješne u tome? Ako su brzo i djelotvorno smanjile troškove na pravim mjestima i zatim se usredotočile na nalaženje novih načina, metoda, proizvoda, tržišta, imale malo sreće i nisu bile u najugroženijim sektorima, postojali su izgledi da uspješno ili barem brže od ostalih izađu iz krize. No ako je tvrtka bila u raljama reorganizacija koje su slijedile jedna za drugom, u novostvorenoj klimi nepovjerenja, straha, ogorčenosti teško je bilo očekivati uspjeh, osjećaj zadovoljstva i ponosa zbog pobjede nad teškom bitkom. Nakon krize nema baš mnogo pobjednika, u najboljem slučaju ostane mnogo preživjelih. Svi smo iz krize izašli s novim iskustvom i ožiljcima. Dobro je ako smo zadobili površinske rane na koje smo stavili flaster i nastavili dalje. Ali što ako je riječ o otvorenim ranama koje nikako da zacijele? I zašto te rane ne mogu zacijeliti? Guy Winch kaže da danas najčešće emocionalne povrede nastaju zbog osjećaja odbačenosti (‘Why rejection hurts so much and what to do about it’). Kaže da se možemo osjećati odbačenima bez obzira na to je li riječ o manjim događajima (nisu me pozvali na ručak) ili važnima kao što je gubitak posla. Sve takve situacije bole, i to u pravilu mnogo više nego što očekujemo.
Ako boli – vičite Evolucijska psihologija kaže da je u vrijeme dok su ljudi bili lovci i skupljači za preživljavanje bilo najvažnije ostati članom čopora. Drugim riječima, svako izopćenje iz njega značilo je smrtnu kaznu. Tada je ljudski mozak počeo razvijati mehanizme koji će nas upozoravati da postoji opasnost da ćemo biti odbačeni iz čopora. Ti mehanizmi postoje i danas. Naši su preci zbog straha i boli mijenjali svoje ponašanje kako bi ostali dio čopora, članovi tima, što i mi činimo. Zvuči li vam ovo poznato? Prepoznajete li znakove u današnjem svijetu? Posebno u kriznim situacijama? Radite godinama s timom kolega, ručate zajedno, prepričavate zgode iz privatnog života. Zajedno ste prošli razne situacije, i dobre i teške. I onda jednog dana saznate da će se vaš odjel reorganizirati, presložiti u dva druga, spojiti s nekim trećim ili će se znatno smanjiti broj ljudi. Da, vaš čopor više neće izgledati kao sada; od ljudi s kojima sada pijete kavu ostat će ih najviše pola. ‘Što će biti sa mnom? Hoću li ja ostati ili će me odbaciti? Zašto bih bio odbačen? Što sam to loše napravio? Sigurno nisam dovoljno dobro napravio onu prezentaciju. Ili zato što sam rekao svoje mišljenje, a šef ima drugačije, baš moram imati dug jezik. Mogao sam šutjeti kao i svi drugi. Svi su oni…, misle samo na sebe. Ako me samo taknu, sve ću ih razbiti…‘ Je li vam poznat taj monolog koji se u stvarnom životu sastoji i od mnogo grubljih riječi? Osjećaj odbačenosti utječe na našu dobrobit, smanjuje samopoštovanje, povećava ljutnju i agresiju. Stvara se zatvoreni krug nezdravih, destruktivnih i autodestruktivnih reakcija. A to nikako ne može završiti dobro. I što sad? Za početak – ako vas boli – vičite. Ne šalim se. Ovo nije moja izmišljotina. Provedena su mnoga istraživanja o tom području i primijenjena i u praksi. Zato odite u šumu, uključite glasno glazbu, čekajte pokraj pruge da prođe vlak i vičite koliko god možete. Ako to činite prvi put, vjerojatno će to vikanje biti ‘jadno‘, no nije važno (Nemojte zbog toga pasti u ‘bad‘: ‘Pa ni vikati ne mogu!‘). Lako se to uvježba. Zašto trebate vikati? Zato što će vas inače pojesti bol koju držite u sebi.
Ako ne pomaže vika, pjevajte! Ako baš to vikanje ne ide, odite na koncert i pjevajte iz dubine duše (ni oni oko vas nemaju sluha). Trčite, najjače što možete. Popnite se najbrže što možete do zagrebačke Puntijarke. Zašto biste radili sve to? Da izbacite dio boli i da vam tijelo prodiše. Za suočavanje s novom, teškom situacijom i nalaženjem novih načina kako da iz nje izađete trebat će vam kisik u mozgu. Okej, sad možemo krenuti dalje. Winch savjetuje da naučimo i uvježbamo primjenjivati emocionalnu pomoć kako bismo spriječili pogubne utjecaje koji osjećaji odbačenosti (engl. rejection) i neuspjeha imaju na naše psihičko i fizičko zdravlje. Što djeca naprave kad se ozlijede i kako na to reagiraju njihovi roditelji? Kad se dijete ozlijedi, počne plakati i vikati pa ga roditelji uzmu u naručje, zagrle i poljube mjesto koje boli. Uvijek me fascinira što se dijete smiri nakon poljupca i onda kad osjeća fizičku bol zbog ozljede. Čak me to znalo zbunjivati; dijete bi prestalo plakati, na što je moj mozak zaključio da boli više nema. Budući da sam vidjela kako je palo, moj mozak istodobno mi je javljao da takav pad jako boli. Kako dijete ozljeda ne boli kad nisam ništa napravila?! Ništa u mojoj glavi znači ‘nisam mu dala lijekove‘, a u djetetovoj znači da sam dala najbolji od svih lijekova – poljubac, zagrljaj – i rekla da je hrabra djevojčica. I tek kad umirimo dijete, možemo pregledati ranu, tretirati je, otići k liječniku. Jeste li ikada pokušali vrištećem djetetu staviti flaster na gotovo beznačajnu ogrebotinu? Nemoguća misija. Isto je tako kad smo odrasli. Isto je tako kada doživljavamo emocionalnu bol. Dijete u nama želi vrištati i plakati i ne čuje ništa što mu govorimo. Želi izbaciti svoju bol, javiti da nas nešto boli, želi umirenje, ohrabrenje i zagrljaj. Zagrljaj u prenesenom i doslovnom smislu.
Vještina puštanja Suprotno tomu, današnje društvo naučilo nas je da je plakanje nepoželjno. Kad nas nešto boli, idemo k liječniku; kad ogrebemo auto, barem privremeno saniramo ogrebotinu da se ne širi; kad nam curi voda na slavini, promijenimo gumicu; kad nas žulja cipela, stavimo flaster. Naučeni smo reagirati brzo kad se nešto pokvari i kad se poremeti ravnoteža, primjenjujemo neki oblik prve pomoći barem privremeno kako bismo spriječili veću štetu. Kako primijeniti prvu pomoć kod emocionalnih boli – nisu nas učili. U najboljem slučaju govorili su nam suprotno: ‘Ne viči, stisni zube, ne pokazuj emocije, nije to ništa, proći će, vrijeme liječi sve.‘ Danas smo često suočeni s raznim promjenama, gubicima, odbijanjima koje proživljavamo htjeli ili ne htjeli. Kako bismo se zdravo nosili sa svime što nam život nosi, trebamo prepoznati i prihvatiti svoju bol i primijeniti prvu pomoć jednako kao što tretiramo fizičku bol. Tek kad se emocionalna bol smanji i vrati se samopoštovanje, možemo početi razmišljati o tome kako ćemo dalje. Kako otvoriti novu stranicu svog života, pronaći novi posao, predstaviti se potencijalnom poslodavcu ili nekom investitoru u najboljem svjetlu, kako otvoriti tvrtku, izvući se iz financijske krize. Na tom putu u jednom trenutku trebamo odlučiti prošlost ostaviti u prošlosti, ‘pozdraviti se‘ s nekim dijelovima našeg sadašnjeg života i sadašnjeg sebe te krenuti u novi. Graham Williams govori o vještini puštanja (engl. letting go) i naglašava da je podjednako važna nama samima i timovima koje vodimo. Naime, kad ne uspijemo otpustiti nešto ili nekoga (negativne emocije i misli, loše navike, strah da ćemo nekoga izgubiti, težnju da imamo sve više i više…), nosimo teret koji nas koči. Postajemo zarobljenici svojih vjerovanja, destruktivnih emocija i ponašanja.
Biti drukčiji U vrijeme reorganizacija, smanjivanja troškova i otpuštanja zaposlenika promjene u organizacijama trenutačne su. Ne one o kojima vam govore (unapređenje procesa, pojednostavnjenje postupaka, bolji poslovni rezultati….), nego one povezane s postojećim timovima, međuljudskim odnosima. Gubi se osjećaj sigurnosti, vjerodostojnost, povjerenje se dovodi u pitanje, rastu sumnja, nevjerica, dugoročni ciljevi pretvaraju se u kratkoročne. Međuljudski se odnosi mijenjaju. Čopori se mijenjaju. Neki će ljudi vas ugodno iznenaditi, neki duboko razočarati. I to je trenutak kad se trebamo zapitati što trebamo pustiti. Nije lako prihvatiti da se promijenio tim u kojem smo godinama radili i da više ne dijelimo zajedničke ciljeve i sustav vrijednosti. Tvrtka koja je bila uspješna više to nije. Za proizvod koji je bio najprodavaniji tržište više nije zainteresirano. Možda trebate promijeniti poslodavca, možda profesiju – sadašnjeg stručnjaka za baze podataka treba ostaviti u prošlosti i početi graditi novoga prodajnog predstavnika. Možda trebate pustiti neki dio sebe – ležernoga, bezbrižnog sebe ostaviti u prošlosti i pretvoriti se u promišljenoga, racionalnog. Prošlost pripada prošlosti. Vrlo je teško pustiti dio sebe. Ali vi odlučujete kako ćete dalje. Vaša je odluka kakva ste osoba i, da, mijenjamo se. Više nismo onakvi kakvi smo bili. I to je okej. To što smo prije bili drugačiji također je okej. A ono što mi (više) nije okej, to ću promijeniti, sada, zbog onoga novog sebe koji dolazi.
Tatjana Petričević