Kada pitate investitore i poduzetnike što su im najveće prepreke u poslovanju u Hrvatskoj, visoko na ljestvici, ako ne i među tri prve bit će pravna nesigurnost i sporost uprave. Iako o tome vjerojatno pjevaju i vrapci na grani, ni zakonodavac ni sudska praksa, a ni državna uprava ne čine mnogo da se to promijeni, čak ni onda kada je očito da stvari ne funkcioniraju zbog ozbiljnih ‘rupa‘.
A kada se i odluči nešto promijeniti, to obično ima samo prvi put i nakon mahnite akcije sve se vrati na staro. To se otprilike dogodilo s pokušajem unošenja reda u gradnji, odnosno pokušajem da se uhvati ukoštac s nelegalnim gradnjama ili objektima koji su namijenjeni za rušenje. Još od vremena velikih rušenja nelegalno sagrađenih poslovnih i stambenih objekata vlada velika tajanstvenost u vezi s temom kada će neki od objekata za koje je izdano izvršno rješenje o rušenju ‘doći na red‘ za rušenje.
>>> Bespravna gradnja: Građevinski inspektori obilaze Donju Podstranu
Ta konspiracija po naravi stvari uzrokuje i drugu konspiraciju, odnosno skrivanje rezultata rušenja. Tek iz povremenih novinskih napisa očajnih pojedinaca saznajemo da postoje izvršna rješenja koja su ‘doživjela‘ gotovo punoljetnost, a da nisu izvršena, kod ponekih to izgleda nije ni pokušano. Riječ, napominjemo, nije samo o nelegalno sagrađenim kućama pojedinaca, nego i rješenjima za rušenje poslovnih objekata, događajima koje neki investitori s nestrpljenjem očekuju.
Sasvim netočno
Nakon jednog vala rušenja nelegalno sagrađenih objekata sve u vezi s tom temom zamrlo je i obavijeno tajnom. Izdana rješenja ne provode se godinama s vrlo tankim argumentima, a za to vrijeme neki zainteresirani investitori čekaju.
Dosta rijetki javni istupi mjerodavnih osoba u resornom ministarstvu svode se uglavnom na to da nedostaje i novca i kadra koji bi omogućio učinkovito rušenje. Poneki s duljim pamćenjem i danas se sjećaju kako je tadašnja resorna ministrica u Splitu energično pokazivala na dvije ‘zelene kuće‘ i izjavljivala da će biti srušene u kratkom roku.
>>>Štromar: Manje od tri mjeseca do isteka roka za legalizaciju
Izjava je starija od 20 godina, kuće su i sada netaknute na istom mjestu, vjerojatno i legalizirane. Ne ulazeći u to treba li ili ne treba izdati rješenje o rušenje, lako se složiti s tvrdnjom da je, kada je rješenje izdano, jedino logično da kada bude izvršno, bude i provedeno. To znači srušiti objekt ili dio objekta, ovisno o tome na što se rušenje odnosi. Teza o nedostatku kadra za rušenje već davno nije točna jer se za natječaje resornog ministarstva javljaju mnoge tvrtke koje ili nemaju drugog posla ili žele sigurno plaćanje (država naime u pravilu kasni, ali je još uvijek najsigurniji platiša).
Tko je sporiji – sud ili država?
Ni drugi ‘argument‘ za nerušenje, to da nema sredstava za tu aktivnost, baš ne stoji, odnosno rješiv je ako bi za to bilo volje. Činjenica je da je rušenje dosta skupo, ali je činjenica i da se ta sredstva u pravilu mogu (prije ili poslije) namiriti od investitora. Međutim, država se i u ovom slučaju čini ‘slijepa kod zdravih očiju‘. Naime, poznato je da veliki broj rješenja o rušenju podlogu (osnovnu informaciju da netko negdje nešto gradi bez potrebnih dozvola) ima u vrlo konkretnim i poznatim prijaviteljima kojima je takva gradnja uzrokovala štetu, a koji se iz raznih razloga nisu ograničili samo na sudsku zaštitu ili nju nisu ni tražili vjerujući da se državni (javni) i njihov interes poklapaju te da će država to brzo, uspješno i učinkovito riješiti.
>>>VIDEO: Građevinska inspekcija započela s rušenjem nelegalnih objekata na plaži u Splitu
Sve su te osobe u pravilu svjesne da je jedno građanska sudska parnica u kojoj su stranke ravnopravne (pa i u odugovlačenju), a nešto potpuno drugo kada država pokreće i vodi neki upravni postupak u kojemu je pravilo subordiniranost i to u korist države. Ako država nema dovoljno novca za tu svrhu, trebala bi (da ne kažemo morala) dopustiti da zainteresirani predujme novac u tu srhu, a da im taj novac, kada dođe vrijeme, bude vraćen. Novca bi potpuno sigurno bilo dovoljno, rušenja bi se događala brže i svi koji se nisu ogriješili o zakon bili bi na dobitku.
Predujam za rušenje
Nažalost, pozitivni propisi ne dopuštaju ovaj tip privatne inicijative. Točnije, ne predviđaju, pa se to tumači na način da je pravno zabranjeno. Takvo tumačenje je teško prihvatiti u vrijeme kada formalno i službeno prioritet u cijeloj Europi ima tzv. ciljno ili teleološko tumačenje koje se pita što se nekom formulacijom htjelo (moralo htjeti) postići.
U slučaju rušenja to je da se rušenje (koje je određeno, a nije odgođeno) provede. Unatoč tome, praksa je više nego jasna i negativna i zato bi zakonodavac morao djelovati (prema mogućnosti što žurnije) i vrlo jasno propisati mogućnost da bilo tko zainteresiran može predujmiti za rušenje, uz pravo da mu se kasnije, kada se naplati od investitora, novac vrati.