Svaka profesija ima neke svoje zvijezde, a kad je riječ o odvjetništvu, jedna od njih svakako je Jadranka Sloković. Javnosti je, uz partnera Čedu Prodanovića, poznata kao odvjetnica u mnogim važnim postupcima, od Sanaderove do Mamićeve, ali i kao žena prepoznatljiva stila.
>>>Žene u biznisu: Ingrid Vanderveldt – poduzetnica koja od nemogućeg uvijek napravi moguće
Odvjetnički ured Jadranke Sloković i Čede Prodanovića među nekoli ko je najuglednijih i najtraženijih u Hrvatskoj. Specijalizirani za kazneno pravo, zastupali su mnoga zvučna imena; među njihovim klijentima bili su ili su još Ivo Sanader, Ivan Čermak, Rahim Ademi, Severina, Zdravko Mamić, Milan Bandić... Iako odvjetništvo Jadranki Sloković nije bilo prvi izbor, nego književnost, prevođenje i pisanje, kazneno pravo bilo je presudno u odabiru onoga što obilježava gotovo cijeli njezin radni vijek. Najveći izazov pritom bila joj je obrana hrvatskih generala od optužbi u Haagu zbog potpuno drukčije sudske prakse koju je trebalo usvojiti. Osim prema stručnosti i zahtjevnim slučajevima poznata je i prema svom stilu odijevanja, za koji često dobiva jednoglasno odobravanje medija.
Što vam je veći izazov, kazneno ili građansko pravo?
- S obzirom na to da sam prije radila u Državnom odvjetništvu, kazneno pravo mnogo mi je bliže, a i više se njime bavim. Osim toga, u kaznenom postupku sve se događa na raspravi pred sudom, nema popravljanja podnescima onoga što je na raspravi propušteno. U kaznenoj raspravi više je adrenalina, napetosti, više obrata i nema opuštanja.
‘Odvjetnik u kaznenom postupku prilično je osamljen na svojoj poziciji. Protiv njega su Državno odvjetništvo, policija...‘
Kakve bi se promjene trebale uvesti u hrvatsko zakonodavstvo ne bi li se sudski sporovi brže rješavali?
- Sporost u rješavanju kaznenih predmeta jedan je od najvećih problema pravosuđa. Dugogodišnji procesi podrivaju vjeru u pravosuđe s jedne strane, a s druge strane ne koriste ni okrivljenicima. Naime, deset godina kaznenog postupka za okrivljenika znači da za to vrijeme ne može živjeti normalno, zaposliti se, promjeniti posao, ne može planirati što će raditi sljedeće godine. Razlog tako dugog trajanja postupka prije svega je loš i nedorečen Zakon o kaznenom postupku. Prema odredbama tog zakona istragu vodi tužiteljstvo, mogućnost intervencije suda je minimalna. Tamo gdje bi sud i mogao intervenirati, ne može zbog prekratkih rokova. Tako optužnice dolaze na optužno vijeće i uglavnom se potvrđuju jer sud nema mnogo mogućnosti ako je optužnica formalno dobro sastavljena.
>>>Todorić spreman za sud, angažirao Sloković i Prodanovića
Nakon toga, obrana gotovo redovno ulaže prigovor zbog nezakonitih dokaza jer tužiteljstvo ne dopušta braniteljima da prisustvuju ispitivanju svjedoka iako Zakon o kaznenom postupku takvu mogućnost ne isključuje. Osim toga, već godinama je praksa sudova da se kao dokaz u spis uvrštavaju rezultati mjera prisluškivanja iako sudovi izdaju naloge bez dovoljnog i valjanog obrazloženja, što je suprotno stajalištu i praksi Europskog suda za ljudska prava. Tako rasprave u kaznenom predmetu započinju nekoliko godina nakon pokretanja istrage. Rasprave pogotovo u složenijim i opsežnijim predmetima traju najmanje godinu dana, a nakon donošenja presude, slijedi drugostupanjski postupak koji traje još godinu do dvije. Nesporno je da treba donijeti novi zakon o kaznenom postupku koji bi bio usklađen sa standardima i zahtjevima Europskog suda za ljudska prava. U suprotnom će kazneni postupci i dalje trajati predugo. Osim toga, nužno je osnivanje visokoga kaznenog suda, čime bi se ujednačila sudska praksa pa bi tada dojam arbitrarnosti bio bitno manji nego što je danas s obzirom na to da sada svaki od 14 županijskih sudova u Hrvatskoj formira svoju sudsku praksu.
Na kakve sve prepreke odvjetnici inače nailaze u svojem radu?
- Odvjetnik u kaznenom postupku prilično je osamljen na svojoj poziciji. Protiv njega su Državno odvjetništvo, policija, pri tome se koriste i vještacima raznih struka ne bi li se dokazalo počinjenje kaznenog djela. Trenutačno su i procesne odredbe prema kojima se postupci vode također bitno povoljnije za državnog odvjetnika koji sam provodi istragu i podiže optužnicu, dok branitelj nema nikakav utjecaj na taj dio postupka. U zadnje vrijeme u tu neravnopravnu borbu na strani državnog odvjetnika uključuju se i mediji, koji jednostranim plasiranjem informacija stvaraju od početka negativnu sliku o okrivljeniku,što je svojevrstan pritisak na sud. U konačnici odvjetnik i njegov branjenik ostaju sami protiv moćnog državnog aparata i medija pa je potreban ozbiljan rad i napor da bi se ta u startu vrlo nepovoljna pozicija prebrodila i stvorile pretpostavke za koliko-toliko ravnopravnu procesnu poziciju.
Pred kakvim ste se sve izazovima našli kao odvjetnica?
- Najveći izazov bile su obrane na sudu za ratne zločine u Haagu. Trebalo je savladati mnogo toga. Od potpuno drugačijih pravila postupanja do tehnike unakrsnog ispitivanja. Trebalo je usvojiti i potpuno drugačiju sudsku praksu, čitati, slušati druge rasprave. Trebalo je usvojiti drugačiji način komunikacije sa sudom, kao i pisanje drugačije vrste podnesaka. Osim toga, morala sam početi pisati podneske na engleskom jer nije bilo dovoljno vremena za prijevod. Bio je to ozbiljan posao i drago mi je da sam se usudila raditi i na tom sudu.
Bavi li se sve više žena odvjetništvom?
- Nisam sigurna da je sve više žena u odvjetništvu. Bilo ih je oduvijek. Mislim da one postaju vidljivije i prisutnije jer sve više rade u medijski eksponiranim predmetima, a i mediji se sve više zanimaju za pravosuđe. Inače odvjetništvo je za razliku od sudačkog i dalje posao kojim se bitno više bave muškarci. Naprosto je posao takve prirode da je ženama, pogotovo onim mladim s obiteljima, mnogo teže funkcionirati s obzirom na to da je bez radnog vremena pa im je mnogo teže uskladiti poslovne obveze s privatnim koje imaju kao majke, supruge, domaćice. Za to je potrebno mnogo truda i savršena organizacija.
Što biste savjetovali mladim odvjetnicima? Čega se najviše trebaju pridržavati?
- Moraju ozbiljno raditi svoj posao. Pri tome prije svega mislim da osim postupanja prema zakonu, što je imanentno toj profesiji, moraju držati i do svojih vlastitih principa na kojima moraju ustrajavati unatoč brojnim iskušenjima, izazovima, utjecajima, pritiscima. Često se netočno smatra da se u odvjetništvu lako i dobro zarađuje pa to može biti motiv za bavljenje tom profesijom. To je pogrešen pristup. Odvjetništvu kao i svakoj drugoj profesiji treba pristupiti pošteno, raditi ga predano, jer je to izbor, a onda rezultati neće izostati.
Zašto ste odlučili postati odvjetnica? Biste li se mogli baviti nekim drugim poslom?
- Stjecajem okolnosti. Oduvijek sam mislila da ću se baviti nečim što ima veze s književnošću, prevođenjem, pisanjem. Na žalost, ispostavilo se da je od toga jako teško preživjeti pa sam se vratila struci. Dobila sam posao državnoodvjetničkog pripravnika i nakon položenog pravosudnog ispita ostala u Državnom odvjetništvu. I tako do 1991., kad sam zatražila razrješenje i otvorila odvjetnički ured. Tada sam već bila ‘zaražena‘ kaznenim pravom pa je odvjetništvo bilo jedini mogući izbor.
Ima li istine u onom savjetu odvjetnicima koji često vidimo u američkim serijama i filmovima - nikada u sudnici ne postavljati pitanja ako se ne zna kakav će biti odgovor?
- To je pravilo. Malo otrcano, ali ima u tome istine. Ako se ne zna kakav će biti odgovor tada od takvog pitanja može nastati nepopravljiva šteta. Prilikom postavljanja pitanja mora se procijeniti što bi ta osoba mogla reći, kako će reagirati, što je ranije govorila, koliko neki odgovor može biti štetan za tu osobu, kakvi su njegovi odnosi s drugim sudionicima postupka. Nekada naravno odvjetnik nema izbora pa mora postaviti pitanje kojim riskira pa što bude.
Zanimljivo je da smo svi podosta upućeni u anglosaksonsko pravo upravo zbog filmova i televizije, a mnogo manje znamo o kontinentalnom pravu. Treba li nam neka napeta serija s ‘kontinentalcima‘?
- Ne bi bilo velike razlike. Bez obzira na razlike u formalnim pravilima sudskog postupka i formi, ciljevi kontinentalnog i anglosaksonskog sustava identični su, načela su ista, postupanje sudionika u postupku je isto. Ali mislim da je anglosaksonsko pravo dramatski zanimljivije jer su u tom postupku stranke izravno suprotstavljene, što dovodi do više izravnih duela uza zanemarivu ulogu suca.
Poznati ste kao ikona stila. Prati se vaše odijevanje i svako vaše izdanje uvijek dobiva najviše ocjene.
- Nosim uglavnom istu vrstu odjeće godinama. Kada sam dobila posao u Državnom odvjetništvu, kupila sam dvije suknje do koljena, sako i košulju. Od tada svoje odijevanje nisam mnogo promijenila osim što umjesto suknje radije nosim hlače. I to je to. Uglavnom varijacije na tu temu. A što se ikone tiče, tako se ne osjećam. To je samo nastojanje da se ljude razmjesti po nekim ladicama. Ništa drugo.
Možete li u Zagrebu pronaći odjevne predmete koji odgovaraju vašem stilu?
- Mogu naravno. U zadnje vrijeme ponekad kupujem u Heraldiju. Inače ne biram odjeću prema brendu, a ne bavim se previše ni trendovima. Kupujem ono što mi se sviđa i u čemu se dobro osjećam.
Volite jednostavan i dojmljiv stil monokromatskih boja. Zašto toliko obožavate bijelu i crnu te crveni ruž?
- Ne volim ništa komplicirano ni u kroju ni u bojama. Volim da je sve što nosim čistih linija, minimalistički, bez boja. Bijelo i crno su zapravo neboje i odlično se nose. U tome se dobro osjećam, a s obzirom na to da sam obično od jutra do večeri u istoj odjeći tako mogu otići na sud, na poslovne sastanke i na večeru. Crveni ruž volim jer s njim sve izgleda malo manje monotono i dosadno.
Je li odabir odjeće važan i u sudnici? Što se poručuje određenom odjećom?
- Mislim da je važan. Poslovno odijevanje ima svoja pravila i svoje razloge. Ono je još strože u sudnici. Nedopustivo je i neprilično bilo što prozirno, preusko, prekratko, duboko izrezano, golišavo, prenapadno, prešareno. Odjeća s jedne strane mora biti takva da ne odvraća pozornost od onoga što se zbiva i govori u sudnici, a s druge strane mora biti takva da nešto poručuje i o odnosu prema poslu i poštovanju prema sudu pred kojim se nalazite. Teoretičari mode kažu da odjeća nemilosrdno govori o nama pa tako govori i o odnosu prema poslu. Inače smatram da su duge crne toge s bijelim plastronom besprijekorna odijeća za sudnicu jer ispunjavaju sve zahtjeve. I mislim da bi takvu odjeću trebalo propisati i za suce, državne odvjetnike i za nas, bar na višim sudovima
Vašem poslovnom partneru Čedi Prodanoviću strast je glazba, a što je vama?
- Književnost. U mladim godinama čitala sam neopisivo mnogo. Zapravo gutala sam knjige. Svaki tjedan odlazila sam u knjižnicu i vraćala se s gomilom knjiga. Upisala sam u knjižnicu i svoje roditelje pa sam posuđivala knjige i na njihovo ime, jer tri knjige koje sam mogla posuditi bile su mi premalo. Sjećam se da su u ono vrijeme postojale dječje knjižnice i one za odrasle pa me je knjižničarka iz dječje uspjela upisati u onu za odrasle s deset godina jer u ovoj za klince više nije bilo ništa što nisam pročitala. Tako sam počela čitati knjige i na engleskom jeziku, a s vremenom i pomalo prevoditi. Najprije neke priče pa romane, a onda sam stigla i do poezije. Prevela sam zbirku pjesama Johna Updika, a zatim je došlo vrijeme fascinacije poezijom Sylvije Plath pa sam prevela neki svoj izbor iz njezine četiri zbirke. Ona je jedan od međaša moderne američke poezije i silno mi je krivo što se nakon mog prijevoda nije pojavio i neki drugi. Razmišljam ponovno napraviti neki izbor iz njezine poezije. Prevela sam je s dvadeset i nešto godina, zanima me kakav bih izbor sada napravila i kakav bi bio prijevod. Sada, na žalost, imam manje vremena i koncentracije pa uporno skupljam knjige koje ću jednog dana pročitati.
Prevela sam zbirku pjesama Johna Updika, a zatim je došlo vrijeme fascinacije poezijom Sylvije Plath pa sam prevela neki svoj izbor iz njezine četiri zbirke. Ona je jedan od međaša moderne američke poezije i silno mi je krivo što se nakon mog prijevoda nije pojavio i neki drugi. Razmišljam ponovno napraviti neki izbor iz njezine poezije.