Koja i njegova Disciplina Kičme bez ikakvog kompromisa gaze već gotovo 40 godina. Uoči koncerta koji će u petak, 16. ožujka održati u zagrebačkoj Tvornici, s legendarnim glazbenikom popričali smo o predstojećem albumu, prošlosti i budućnosti, kao i o tome što je danas ostalo od rock‘n‘rolla i bunta koji ga je nekoć pratio.
Približava se zagrebački koncert, a pripremate i novo studijsko izdanje. Hoćemo li u Tvornici čuti i neke pjesme s nadolazećeg albuma?
- Ne, ustanovili smo princip da nikad ne sviramo pjesme prije nego što se objave. Ali, koncertu ništa neće faliti, dapače.
Posljednjom pločom dominirao je funk, čak i blues. Kojim se glazbenim smjerovima kreće novi materijal?
- I funk i blues i jazz je uvijek postojao u ovoj grupi, u raznim dozama i oblicima, u nekoj finoj smjesi i uvijek s osvrtom na vrijeme u kojem novi album nastaje. Tako je i sad, jedino što danas baš i ne vidim na što bismo se osvrnuli, no, neka to bude moj problem.
Zadnjih godina s vama je i vinkovački usnoharmonikaš Igor Djeke. Kako je on upao u bend i koliko je utjecao na zvuk Discipline?
- Čovjek je svirao na svojim one-man band nastupima, između ostalog i jednu pjesmu Discipline, u verziji koja mi se dopala, a pošto sam ideju o usnoj harmonici u grupi imao još odavno, pozvao sam ga u bend. I eto, sad imamo malo više prljavog garažnog bluesy zvuka u grupi, kao i mogućnost rekreiranja puhačkih linija, svojevremeno snimljenih i odsviranih na starijim albumima Discipline kičme.
Većina aktivnih sastava iz osamdesetih skoro da je odustala od snimanja novih albuma, ponajprije jer publika ionako dolazi čuti stare hitove. Vi ste, međutim, diskografski još uvijek prilično aktivni i vjerni tom tradicionalnom obliku objavljivanja muzike?
- Da, mi ne poštujemo razne tradicije, ali ovu da. Nemam ništa protiv starih hitova, ali ako se postojanje jedne grupe svede samo na sviranje starih hitova, to je tezgarenje, zarađivanje na staroj slavi i pouzdan znak da kreacije više nema. Naravno, ovo ne važi za Stonese.
Kako općenito gledate na činjenicu da glazba sve više postaje besplatna? Ako izuzmemo koncerte, dakako.
- To traje već zadnjih 10 godina i više, ništa novo. Objasnili smo naše stavove u vezi toga i na nekim prethodnim albumima, glazba danas postaje samo jedna od aplikacija na mobilnom telefonu. No, neće sad zbog toga sve stati... Mada, evo, prije neki dan je ukinuto i tiskano izdanje NME-ja.
Disciplina Kičme je na sceni već punih 37 godina, koje faze benda biste izdvojili kao najvažnije? U kreativnom i u, uvjetno rečeno, komercijalnom smislu?
- Zaista moram dati klasičan odgovor na ovo pitanje, sve su mi faze podjednako važne, čak i ona početna, kada smo čekali tri godine na objavljivanje EP-ja „Ja imam šarene oči“. Ali, naravno da mi je najbitnija današnja faza.
U devedesetima ste odselili u London i osnovali englesku varijantu grupe. Kakva je bila tamošnja scena i kako je izgledao taj, nazovimo ga tako, drugi početak?
- OK, taj je odlazak bio isforsiran ratom u Jugoslaviji, a kada su takve stvari uzrok, ne pitate se mnogo kakva je situacija tamo-vamo. Britanska scena u devedesetima je meni bila očajna i osim dance scene, ponajviše junglea, kasnije drum and bassa, malo toga mi se sviđalo. Sam put benda mi je bio zanimljiv, mnogi iz glazbene industrije su nas mrzili, a pojedini i malobrojni pisali hvalospjeve.. Baš kao i u SFRJ.
Vani ste objavili i tri studijska albuma, zbog čega ste se na kraju ipak odlučili vratiti?
- Preciznije, dva albuma, treći je snimljen u Londonu, ali ne i objavljen na britanskom tržištu. Povratak je uslijedio zbog neizvjesne budućnosti benda i shodno tome, dobro poznatog osjećaja dosade, kakav se javlja u takvim situacijama. Očigledno je bilo da britanska rock muzika postaje sve lošija i nebitnija, suhi proizvod, poput konzervi ili sapuna... Sam grad je postao perjanica gentrifikacije, zabrane pušenja, zatvaranja velikih muzičkih radnji, kao i koncertnih mjesta – u toj atmosferi je trebalo nastaviti s objavljivanjem albuma i showcase koncertima na koje zoveš ljude iz diskografskih kuća ne bi li potpisali bend – jednostavno mi je ta igra dosadila.
Skladali ste i puno glazbe za film, TV i kazalište. Postoji li neka šansa da se ponovno okušate i u glumi? Vaše uloge u "Dečku koji obećava" i "Davitelju" već odavno imaju kultni status, o Zelenom zubu da i ne govorimo.
- Dolaze s vremena na vrijeme neki smiješni prijedlozi pa to sa zadovoljstvom odbijam. Više me zanima komponiranje namjenske muzike, nego glumljenje. No, ako netko dođe s pravim prijedlogom i pravom svotom novca, možda se i dogovorimo.
https://www.youtube.com/watch?v=cPQZNnLG_4k
Uvriježeno je mišljenje kako su osamdesete za rock‘n‘roll ovih prostora bile zlatno doba, dok danas vladaju turbo-folk, neukus i primitivizam. S druge strane, vi ni osamdesetih niste imali baš visoko mišljenje o radu velikog broja vaših kolega glazbenika? Posebno o pastirskom rocku i njegovom "najuspješnijem sinu" Goranu Bregoviću.
- Da, ta je opaska iz refrena "Dečje pesme" bila dobro shvaćena onomad, ali dogodio se sunovrat i na čistinu su izašle mračne osobine, mahom ruralnog dijela naših naroda. Pastirski rock – to je toliko besmisleno zvučalo onda, a isto tako zvuči i sad. Možda autor nije tako htio, ali Bijelo Dugme je utrlo put današnjem turbo društvu u koje se savršeno uklapa i nedavni novogodišnji fizički sukob čuvenih pjevača Dugmeta, što ispada najbolji novogodišnji poklon, ničim izazvan.. Samo, čekalo se predugo na njega, nekih 30 godina.
Drugi veliki ex-yu mit svakako je vezan uz novi val, čiji ste bili jedan od ključnih aktera. U kakvom je vama sjećanju ostalo to vrijeme?
- Dakle, novi val je danas stari val, to stalno pričam. Da, desila se velika stvar, tada su se promijenili odnosi u jugoslavenskom glazbenom prostoru i direktno sam sudjelovao o u tome, na što sam ponosan. No, na cijelu stvar su se počele hvatati neke „sumnjive njuške“, lažni njuvejveri, novi romantizam je zavladao i brzo je Disciplina kičme napustila tu priču, otišavši u tamniji i uzbudljiviji dio sobe... Ne mogu se mnogo sjećati tog vremena, gledamo u budućnost.
Na zadnjem albumu pjevali ste "zaboravili rokenrol i otišli u šoping mol". Nije li i rock‘n‘roll već dugo i sam postao roba, kao i bunt koji je nekoć predstavljao?
- Industrija je tome kumovala, forsirajući razne fake rock pravce. Stratocasteri danas stoje u izlozima brendirane poderane odjeće za mlade. Mislim, uvijek je sve bilo roba, pošto je sve to nastalo i zaživjelo u kapitalizmu, zar ne? Samo je ta roba bila nekad smislena i bolja, a danas je bofl.
https://www.youtube.com/watch?v=LsXzOYg931A
Vaši tekstovi uvijek nose jasnu i direktnu poruku, mislite li da je danas, u doba konzumerizma, tehnoloških čuda i potpune trivijalizacije umjetnosti, još uvijek moguće glazbom natjerati na razmišljanje, nekome nešto poručiti?
- Da, međutim, novim rifom ili tekstom moram prvenstveno sebe zadovoljiti, pa poslije to zadovoljstvo prenijeti publici. Inače, angažirani tekstovi pjesama su new wave naslijeđe. Ali da, trudimo se, jer ako baš sva glazba postane besmislena i samo još jedna od mogućnosti na omiljenom gadgetu, pored sporta, filma, badmintona i vremenske prognoze, na čemu se zdušno radi, bit će veselo.