Ovog ponedjeljka u Zagreb je sletio jedan od najvećih aviona na svijetu, ruski Antonov s motorom-generatorom iz ruske nuklearke Smolensk, koji je poslan u karlovački Adriadiesel na reparaciju.
A malo je nedostajalo da tog Antonova ne bude u Zagrebu i da Adriadiesel najvjerojatnije izgubi posao dogovoren prije devet godina. Na to je sad na Facebooku podsjetio jedan od aktera, tadašnji Adriadieselov dobavljač.
AD je u sklopu svog prvog projekta ‘Rostovskaya‘ ugovorio s riječkim Ardensom izradu aluminijskih poklopaca i kućišta, sve skupa dvije tone dijelova za tri motora. Godinu dana riječka ljevaonica razvijala je i kontrolirala te osjetljive dijelove za nuklearke. Kad su već počeli isporuku, na vrata je zakucala inspektorica i zatražila dozvolu za gospodarenje otpadom.
Nema dozvole? Inspektorica je od Prekršajnog suda zatražila kaznu od 500.000 kuna i do ishođenja dozvole (što se pokazalo nemogućom misijom) naredila zabranu rada. A u pitanju je posao težak deset milijuna eura koji će kasniti mjesecima zbog promjene dobavljača!
Ljevači su zato odlučili nastaviti, ali sav posao prebacili su u drugu smjenu, a ljevaonica je za radnog vremena inspektorice bila zatvorena lokotom. Posao je završen u roku i Adriadiesel je nastavio dobivati narudžbe, ali je morao promijeniti dobavljača za aluminijske dijelove.
Ljevaonica, naime i dalje nikako nije mogla do dozvole za gospodarenje otpadom (jer metal koji se lijeva inspektorica podrazumijeva kao otpad). Ne pomaže ni što se metal na istoj lokaciji lijevao ‘još od stare Italije‘, ni dozvola za lijevanje iz 2002.
Prekršajni sud na kraju je smanjio kaznu s 500.000 kuna na 25.000 (za tvrtku i direktora), ali je zabrana rada ostala na snazi i ljevaonica je zatvorena, a stečajni postupak još traje. I to nije sve. Povezana tvrtka Somet bila je garant za kredit kojim je Ardens kupio ljevaonicu i zbog toga kredita dolazi u blokadu. Zato i Somet odlazi u stečaj i u međuvremenu je likvidiran.
A suvlasnik i bivši direktor obje tvrtke, magistar elektrotehnike Edi Filipović, cijelu priču opisao je na svom blogu i otišao iz Hrvatske trbuhom za kruhom uz nadu ‘da u Finskoj i Njemačkoj neću nikome morati objašnjavati da lijevanje metala i deponij otpada Mariščina – nisu jedno te isto‘.