Uhićenjem načelnika pravne službe u Ministarstvu graditeljstva Josipa Bienenfelda koji je u toj ustanovi već 15 godina i u tom je periodu, prema riječima Anke Mrak Taritaš, napisao sva zakonska rješenja i njihove izmjene te je autor i najrecentnijih Zakona o gradnji i Zakona o prostornom uređenju, ponovno se aktualiziralo pitanje tko nam to piše zakone i zašto to nije transparentno.
Osobito su nezgodni razlozi uhićenja koji sugeriraju da je Bienenfeld navodno u zamjenu za novac napisao upit o legalizaciji dijela splitskog hotela Villa Harmony te taj isti zahtjev u svojstvu pravne osobe i odobrio.
- Pitanje tko nam piše zakone je šire od same tehnike pisanja zakona. Kod nas se zakoni mijenjaju, pišu prema interesnim skupinama koje u zakon pretvaraju ono što je njihov pragmatični interes da bi se kasnije mogli pozivati na to da je sve što rade u skladu sa zakonom. To je naročito vidljivo u graditeljstvu gdje se počinje smatrati normalnim da investitor radi urbanistički plan, određuje uvjete pod kojima će nešto postati građevinsko zemljište. U tome dominira sasvim egoističan interes, a ne planska i urbanistička vizija. Taj proces traje već više desetljeća. I ono što mi vidimo su samo njegovi nakaradni rezultati - zagrađena obala, uništen pejzaž i urbanističko tkivo grada - objašnjava za Lider profesor Pravnog fakulteta Josip Kregar komentirajući primjer koji je jučer zatresao Hrvatsku.
U uređenim zemljama zakoni služe za zaštitu javnog interesa, u Hrvatskoj zakoni služe za izbjegavanje odgovornosti, dodaje.
Korupcija slama svaki moralni otpor
Vlade se mijenjaju, ministri dolaze i odlaze, ali stručna garnitura godinama ostaje u resorima i, baš poput Bienenfelda, sudjeluju u stvaranju važnih dokumenata za državu kao što su zakoni. No, na njih se ne obraća pažnja dok se ne dogodi afera poput ove, ali i to je poprilično rijetko jer se brojni neimenovani službenici ne diraju, a samo je pitanje trenutka kada će popustiti primamljivom zovu korupcije.
- Kontinuitet na nekom području, osobito kontinuitet normativnog uređenja, ne osiguravaju ministri ni vlade koliko službenici koji obavljaju naizgled manje vidljive i manje atraktivne poslove. Ta skupina u Hrvatskoj je izložena svakodnevnom izazovu korupcije. Nekad i poslije mnogo godina, oni popuste. Izazov brzog bogaćenja, izazov da nikad za nešto nitko od takvih nije bio ozbiljno kažnjen, slomit će svaki moralni otpor, svaku profesionalnu etiku. Nažalost, ono što se otkrije, vjerojatno je samo vrh sante leda iznad vode. To što ljudi znaju i osjećaju s podsmijehom se naziva percepcija, kao da ona nije rezultat stvarnog stanja - govori Kregar ne uspijevajući zatomiti nezadovoljstvo postojećom situacijom.
Naglašava kako izmišljeni predizborni govori i deklaracije neće promijeniti stvarno stanje, već samo trebaju uljuljati ljude u pomisao da se tu ne može učiniti ništa i da na kraju krajeva nitko tu nije gubitnik.
Dotaknuo se još jednog problema koji stoji u kolektivnoj svijesti kao opće važeća i poznata činjenica kada govorimo o državnim i javnim institucijama. Stranačka pripadnost najvažnije je kormilo karijere pa makar i ako se ona svodi na kuhanje kave za šefove.
- Taj suton efikasnosti, objektivnosti i profesionalnosti javne uprave i drugih javnih institucija najviše kvari dojam da nema zapošljavanja i da nema napredovanja bez članske iskaznice moćnog zaštitnika i ugledne obitelji - napominje Kregar te se osvrće na slučaj Bienenfelda u kojem, kako tvrdi, ne treba samo pitati tko je nešto počinio, već tražiti putove novca i organizatore.
Prividna transparentnost
Tko nam piše zakone i hoćemo li ikada doživjeti da na zakonu baš kao i na publicističkim djelima stoje autori imenom i prezimenom, a ne sakriveni iza nekih paravanskih radnih skupina ministarstva. No, iako je veliki problem što smo vidjeli na primjeru skupine Borg, autorstvo nije najveći problem.
- Naših zakona je previše, Sabor svaki svoj radni dan, kada pogledate statistike od samih početaka, donosi više od jednog zakona dnevno. Zbog toga se zakoni statistički mijenjaju vrlo često, a stvaran razlog za to je što nisu promišljeni, već su određeni trenutnim interesom politike. Sve se može! Ali sve nije dobro. Pogotovo kada se radi o zakonima. Papir može pretrpjeti sve, ali stvarnost to neće prihvatiti - objašnjava profesor zašto su izmjene i promjene zakona tako česta pojava.
Dodaje i kako je pritom vladama stalo da stvore dojam otvorenosti, preglednosti i transparentnosti, ali nalaze stotine trikova da od te parole naprave šalu.
- Mi imamo internetske javne rasprave, ali nikad ne znamo što je netko drugi zapravo predložio, osim u nekom skraćenom obliku. Mi nikad nemamo sve one potrebne podatke koje bi iskazali koje sve dileme ima tijelo ili osoba koja predlaže zakon. Uvijek sve izgleda kao da će biti bolje, da nema nikakvog rizika, to je jednostavno neprirodno. Zakoni se pišu uz veliku muku ocjenjivanja što se može provesti, a što je rizik koji je najčešće sadržan u mnoštvu neočekivanih negativnih posljedica. Tu nije dovoljna karikatura u kojoj se tvorac ideje lupa po glavi, nego je potrebno da ta glava radi i da se rasprava smatra zajedničkim mišljenjem. Ovdje nemam osjećaj da takvo zajedničko mišljenje postoji radilo se tu o reformi školstva, zdravstva ili urbanizmu. Oni koji se razumiju, recimo arhitekti imaju i znanje, a ponekad i informacije, ali nikad nemaju društvenu moć da se njihova riječ čuje. U donošenju zakona je upravo kritika najvažnija. Upravo zato je transparentnost prividna jer je ceremonijalna i afirmativna - zaključuje Kregar.