U zadnjih desetak dana političari na krilima optimizma zazivaju reforme i blistavu budućnost zbog povijesnog uspjeha hrvatske nogometne reprezentacije i 22 vatrena gladijatora. Pa ipak, velika je razlika između gladijatora i političara. Gladijatori imaju samo jedan cilj – borbom doći do slobode, a političari kao i što sami za sebe kažu – umijećem do nemogućega, većina naravno za sebe, a manje ili ništa za druge. No ovo nije članak o Vatrenima ili političarima.
Očekivanja su oduvijek glavni pokretač ekonomskih procesa. Tako se na krilima optimizma može pokrenuti i gospodarstvo. Ali. Uvijek postoji ‘ali‘. Moguće je, ali ne i u Hrvatskoj. Barem ne sada. Kada bi vatreni gladijatori krojili budućnost hrvatskog nogometa, sve bi bilo moguće.
>>>Željko Garača: Bez 2. mirovinskog stupa javni dug bio bi upola manji, a mirovine veće
Kada bi ekonomisti krojili budućnost hrvatskoga gospodarstva, sve bi bilo moguće. Ali i u jednom i u drugom slučaju budućnost kroji netko drugi i otuda bolni krik realnosti, a ne pesimizma autora ovog članka (koji navija za Istru 1961 i vjeruje da će jednog dana osvojiti hrvatsko prvenstvo, što ga kvalificira za prvaka u optimizmu).
Ekonomiju ekonomistima
O kojem je bolnom kriku realnosti riječ? Onome kojem svaki dan svjedočite. Što možemo očekivati u zemlji u kojoj se službeni automobili nabavljaju kao na traci, fiskalna politika vodi prema načelu prelijevanja iz šupljeg u prazno, svakodnevno lansiraju probni baloni (budućnost mirovinskih fondova), djelatnosti koje su stoljećima stup gospodarstva Istre i Hrvatske (Uljanik) zamjenjuju stolovima i suncobranima, najmanje u EU ulaže u obrazovanje i još manje u istraživanje i razvoj?
Rast i svijetlu gospodarsku budućnost možemo dosegnuti jedino osnivanjem ekonomskog savjeta, prepuštanjem ekonomske politike ekonomskim stručnjacima i prisiljavanjem političara da u centar svojih strategija stave čovjeka, a ne svoje osobne interese.
Česti su komentari na forumima da su nas ekonomisti doveli ovdje gdje smo danas, da ne znaju pogoditi ni prognozu vremena, a kamoli BDP, da su uhljebi i da ih ima previše. Stvarnost je sasvim drukčija. Ekonomisti nas nisu doveli do situacije u kojoj se danas nalazimo (barem ne oni koji se nisu prodali političarima i lobiju). Onog dana kada se u Hrvatskoj formira ekonomski savjet u kojem će sjediti najbolji ekonomisti koji nisu članovi stranaka, moći ćemo govoriti o optimizmu. Ima li ekonomista previše?
>>>Fiskalna odgovornost: Državna potrošnja vezana uz rast BDP-a, ali ne i pad
Bio bi zanimljiv znanstveni rad (kada bi se mogao napisati i kada bi podaci bili javno dostupni) koliko je stvarno ekonomista zaposleno na desecima tisuća natječaja za posao u kojima je stajalo da se traži ekonomska struka, a zaposleni su veterinari, zubari, kineziolozi, pravnici, tehničari... prema nalozima političara u jedinicama lokalne uprave i samouprave i na nacionalnoj razini. Ekonomisti danas o ekonomskom rastu znaju mnogo. Znamo da je u dugom roku on određen inovacijama i tehnološkim napretkom.
Tri uvjeta za rast
Sjećate li se inovacija i tehnološkog napretka u Hrvatskoj potkraj 80-ih i tijekom 90-ih? Ne, kad ih nije ni bilo, a tehnološki napredak bio je negativan. Ekonomski rast se ne događa slučajno. Potrebne su tri stvari – institucije, tehnološki napredak i optimizam. Dvije od tri nam nedostaju i stoga teško ćemo moći iskoristiti pozitivni naboj optimizma. Pa ipak, za to smo krivi mi građani jer zajedništvo kao u nogometu nećemo nikad pokazati u nacionalnim, strateškim gospodarskim pitanjima.
Ekonomski rast ne događa se slučajno. Potrebne su tri stvari – institucije, tehnološki napredak i optimizam. Dvije od tri nam nedostaju i stoga teško ćemo moći iskoristiti pozitivan naboj optimizma.
Ako sanjamo da ćemo osvojiti svjetsko nogometno prvenstvo, zašto ne možemo poimati da ekonomski rast i svijetlu gospodarsku budućnost možemo dosegnuti jedino osnivanje ekonomskog savjeta, prepustiti vođenje ekonomske politike ekonomskim stručnjacima i prisiliti političare da prihvate da u centar svojih strategija stave čovjeka, a ne osobne interese. I veliki Platon digao je davno ruke od pokušaja da educira političare o stvarnim potrebama naroda i društva.
Kakvu budućnost može u takvim uvjetima imati Hrvatska? Prema izračunima The Economista (Intelligence Unit), očekivana prosječna realna godišnja stopa rasta BDP-a za Hrvatsku od 2020. do 2050. bit će 1,63 posto (po desetljećima – 1,98 posto pa 1,55 posto i 1,39 posto). Ako znamo kakav životni standard imamo danas uz stopu rasta od oko 2,8 posto (uz visoku nezaposlenost, zaduženost i blokirane građane), što možemo očekivati uz stopu rasta od 1,63 posto? Ne trebate ekonomista kako biste sami izračunali kako ćemo živjeti.
>>>CEIZ indeks za svibanj: Rast realnog BDP-a od 2,3 posto u prvoj polovici godine
Vatreni su nam dali priliku da vidimo budućnost na drugi način, kako je svi rado zamišljamo. Istu takvu dostojanstvenu budućnost možemo ostvariti i u društvenom standardu, brizi o bolesnima, učenicima i studentima, ali tek kada u gospodarskim pitanjima u Hrvatskoj pokažemo isto zajedništvo kao i u slučaju Vatrenih. San ipak postoji, trebamo ga samo svi zajedno dohvatiti.
Autor: Marinko Škare