piše: Marinko Škare
Krize, recesije, depresije, BDP, poslovni ciklusi – sve su to ekonomske mantre kojima se bombardira građane preko medija. Ljudi u strahu bježe pred padom BDP-a i u strahu od budućnosti migriraju. Banke su stabilne, stres-testovi savršeni, profit financijskog sektora nedodirljiv, a dividende i bonusi menadžerima u financijskom sustavu bajka. U svim tim bajkama, poput priče o Petru Panu iz Nigdjezemske, govori se o poslovnim ciklusima kao ‘normalnim‘ epizodama u inače savršenim tržišnim ekonomskim sustavima. Pa ipak, nekoga se tu više pita od poslovnih ciklusa, a to su Njihova Veličanstva – financijski ciklusi.
Ispod površine ili, bolje rečeno, ‘jašući‘ na valu financijskog ciklusa javljaju se poslovni ciklusi. Poslovni ciklusi nisu normalne epizode u gospodarstvu kako to učimo studente ekonomije nego su oni posljedica ‘jahanja‘ financijskih ciklusa. Financijski ciklusi su sami za sebe uvjetovani balonima na kreditnom i tržištu nekretnina. Zašto poslovni ciklusi vrijede za sve nas građane i moramo ih plaćati, ali ne i za stvarne krivce koji stoje iza financijskih ciklusa i generiraju poslovne – bankare, menadžere, financijske gurue urođeno špekulativnih i oscilatornih kriznih financijskih tržišta? Zašto oni nikad ne plaćaju troškove za svoje djelovanje i aktivnosti?
Financijski sustavi Nigdjezemske
Financijski ciklusi u pravom smislu riječi tek se probijaju u ekonomskoj znanosti i još uvijek imaju tek puki status egzotičnih pojava u ekonomiji. No financijski su ciklusi daleko od toga. Oni su kruta realna stvarnost i stoje iza svakog poslovnog ciklusa. Nema poslovnog ciklusa bez financijskog ciklusa. Financijski se ciklusi skrivaju iza poslovnih ciklusa, i ne baš uspješno nego je riječ o tome da tek mali broj znanstvenika i istraživača istražuje financijske cikluse. Oni su tu, traju od osam do 10 godina i prosječno su dulji od poslovnih ciklusa. Izraženiji su, s daleko više oscilacija i negativnih posljedica za ekonomiju. Možda ćemo se toga sjećati jednog dana umjesto da se tako olako, poput pijanih revolveraša odričemo Uljanika i sličnih sustava. Nije Uljanik generator krize.
Kad bi se financijski ciklusi ogolili do kraja, vidjelo bi se da su troškovi restrukturiranja Uljanika kikiriki u odnosu na novac koji smo dosad ‘spalili‘ kao porezni obveznici na saniranje štete financijskih ciklusa. No financijske cikluse nitko ne spominje, samo možda ponegdje kao bajku. Međutim, krajnje je vrijeme da se ‘mi, moderni ljudi 21. stoljeća suočimo s posljedicama svoga činjenja ili nečinjenja‘. Financijski ciklusi dolaze 2020. – 2022. i bit će jači i dulji nego dosad.
Da je netko nekonvencionalnu monetarnu politiku spomenuo tim imenom prije 2008. godine bio bi ‘spaljen‘ u svim akademskih i drugim krugovima. No to nije rješenje nego tek blaži sirup. Potrebne su korjenite promjene u zakonskoj regulativi financijskih tržišta, nema više igranja s tuđim novcem. Financijski gurui neka se igraju sa svojim novcem i poput investicijskih banaka iz prošlosti investiraju svoj vlastiti, a ne ‘naš‘ novac. Ljude treba financijski ‘opismeniti‘ da se znaju obraniti od priča o Petru Panu i Nigdjezemskoj, a u ovom slučaju Nigdjezemska su financijski sustavi i banke kao kule od čokolade i slatkiša. To je sve iluzija i priča za nas, moderne građane 21. stoljeća.
Tko će sagraditi arku bez Uljanika?
Nije Uljanik generator krize. Kad bi se financijski ciklusi ogolili do kraja, vidjelo bi se da su troškovi njegova restrukturiranja kikiriki u odnosu na novac koji smo dosad ‘spalili‘ kao porezni obveznici na saniranje štete od financijskih ciklusa. No nju nitko ne spominje
Tri su sile koje određuju kretanja financijskih ciklusa – hipotekarni ciklusi, kreditni ciklusi i dinamični ciklusi odnosa između kredita i BDP-a. Baloni prijete na svakom od tih tržišta i nije pitanje hoće li se već samo kada će se rasprsnuti. Financijski ciklusi napuhali su svjetski BDP na razinu koju imamo danas, a još brže će ga ispuhati. Koliko je ljudi upoznato s činjenicom da smo u deset godina (od 2000. do 2010.) proizveli četvrtinu ukupnog svjetskog BDP-a koji smo ostvarili (kumulativno) u zadnjih 2000 godina? Ne treba biti ekonomist kako bi se zaključilo da tih resursa više nema, da svjetsko gospodarstvo usporava i da smo na kraju jednog velikog ciklusa koji traje 2000 godina. Vraćamo se upravo tamo gdje smo bili na početku prije 2000 godina. U svoj toj priči vraćamo se prema vremenima velikog potopa i Noine arke. U našem slučaju, barem smo prije imali Uljanik, da je u slučaju potreba sagradi, a sada, kada budemo trebali novu arku, neće je imati tko sagraditi. Novi financijski ciklusi dolaze, itekako ih se trebamo bojati i već sada planirati kako se nositi s njima, jer novi financijski tsunami 2020. – 2022. neće biti lako ‘zajahati‘ na daski.