Kad na kolegiju najavimo da će glavna tema u sljedećem broju biti restrukturiranje, Liderove grafičke urednice počnu si ‘čupati kosu‘. Napraviti naslovnicu tjednika kojom će dominirati riječ od 15 slova zahtijeva dobre živce i mnogo umijeća. Na žalost grafičkog dijela redakcije, kako sada stvari stoje, 2018. mogla bi biti baš u znaku te kobasice od izraza – restrukturiranja.
Restrukturiranje se sastoji, pojednostavnjeno rečeno, od pet mogućih dijelova. Ono može biti vlasničko, financijsko, organizacijsko, kadrovsko i proizvodno. Najlakše je ako je potrebno samo organizacijsko restrukturiranje. Prihvatljivo je i proizvodno-tehnološko (ako za to ima novca i tržišta). Nažalost, obično je riječ o najzahtjevnijoj kombinaciji istovremenog financijskog, vlasničkog i kadrovskog restrukturiranja u prvoj, a onda organizacijskog i proizvodnog u drugoj fazi. Postoji i postrestrukturiranje, iz stečaja.
Stožer za uništavanje Petrokemije
Primjeri ozdravljenja crikveničkog Jadrana i šibenskog TLM-a pokazuju da se mogu uspješno restrukturirati tvrtke koje su čak završile u stečaju. Treba se nadati da će u slučajevima Agrokora, Uljanika ili Petrokemije sretan ishod biti moguć i bez stečaja.
U dobrim tvrtkama restrukturiranje je kontinuiran proces i tada ne dolazi na stranice poslovnog tiska u rubrici crne kronike. Ondje gdje vlasnici i menadžeri ne provode tiho restrukturiranje događa se glasno restrukturiranje. Najizrazitiji aktualni slučaj pokušaj je financijskog i vlasničkog restrukturiranja Agrokora, ali to je posebna priča čiju epizodu, u posebnom tekstu, ‘emitiramo‘ u ovotjednom Lideru.
>>>Miodrag Šajatović: Tko bi od današnjih poduzetnika mogao ući u direktorski dream team?
Na vrhu su liste ostalih glasnih pokušaja restrukturiranja pulski Uljanik i kutinska Petrokemija. Petrokemija se neuspješno restrukturira i sve dublje zakopava posljednjih 30 godina i ne bi bilo nikakvo čudo da napokon, zasluženo, završi u stečaju. Budući da je država cijelo vrijeme glavni vlasnik, ne začuđuje što se, linijom manjeg otpora, desetljećima podilazilo ‘stožerima‘ za pritisak.
Zanimljiv je slučaj brodogradilišta Uljanik. Privatizirano je pa se, prema površnoj definiciji da je privatno efikasnije od državnog, moglo očekivati uspješno restrukturiranje. Nažalost, navike iz prošlosti ostale su u glavama vlasnika. Uljanik je na rubu stečaja i samo ga milost iz Bruxellesa (dozvola još jednog državnog jamstva) možda može spasiti od stečaja. Hrvatska brodogradnja stradala je jer se godinama famozne knjige narudžbi punilo poslovima koji su dogovarani ispod cijene i u prekratkim rokovima.
Istodobno, splitsko brodogradilište, koje je preuzeo samoborski DIV, nije u otvorenoj krizi. Jedan od razloga je taj što je obavljeno i proizvodno restrukturiranje. Dok su uljanikovci tvrdoglavo išli u nastavak proizvodnje brodova, u Splitu je prihvaćan svaki posao koji je u sebi imao kombinaciju metala i zavarivanja. Pa je sad tvrtka možda i kandidat da joj Kinezi, koji su dobili natječaj za gradnju Pelješkog mosta, ustupe dio posla u dijelu ‘čelik & švasanje‘.
>>>Za gradnju Pelješkog mosta treba oko 1000 radnika kojih – nema
Za razliku od Uljanikova vodstva, koje je nastavilo puniti famoznu knjigu naružbi ugovorima za gradnju brodova po preniskim cijenama, splitski se škver, bez srama, okrenuo gradnji svega u čemu postoji kombinacija čelika i zavarivanja.
Smjena kao nagrada za uspjeh?
U današnjem broju Lidera imamo otvornu temu koja poručuje da tvrtkama u Hrvatskoj nedostaje 120 milijardi kuna svježega kapitala. Sve su te tvrtke kandidati za restrukturiranje. Vartkes i nakon deset godina hitno treba 30-ak milijuna kuna i čeka spasonosnog strateškog partnera. Vlasnici zagrebačke Ingre, umjesto da su se držali starog posla organiziranja ovdašnjih tvrtki za gradnju tvornica po svijetu, išli su graditi sportske dvorane, pa sad prije svakog velikog prvenstva, poput ovog rukometnoga u Areni, dižu medijsku prašinu za naplatu dugova od nepouzdanih dužnika.
>>>Miodrag Šajatović – Domaće vs. strano: Nije sramota izgubiti, sramota je ne boriti se!
Restrukturiranje tvrtki u Hrvatskoj nije osobito efikasan proces. Previše je odugovlačenja, nesposobnih pregovarača, neodlučnih vlasnika i nespretnih direktora. Čudno, ali čini se da je najefikasniji način zdravog restrukturiranja – tjeranje bolesnih tvrtki u stečaj. Za neke, poput Viadukta, istina, nema šanse za oživljavanje. Druge bi imale budućnost da ih ne vode stečajni upravitelji sumnjivih prioriteta (Gredelj). Ali ima i svijetlih primjera. Slovenski Impol-TLM i službeno je postao vlasnik imovine propalog TLM-a. U travnju se proizvodno restrukturira proizvodnja povećanjem kapaciteta za 50.000 tona.
Posebnu pozornost zaslužuje završetak stečaja crikveničke hotelske kuće Jadran. Predsjednik Uprave Dino Manestar sa suradnicima pokazao je kako je moguće ozdraviti tvrtku u državnom vlasništvu i onda za nju pronaći privatne investitore. I to unatoč stalnim političkim pritiscima da se neki drugi političari uvale u direktorski stolac. Budući da je Jadran pokazni primjer kako bi trebalo raditi, bilo bi bezobrazno da sada, kad su fondovi prihvatili unijeti kapital, politika ‘nagradi‘ najzaslužnijeg menadžera smjenom.
>>>Sindikati: Crikvenički Jadran ostao bez Uprave u ‘neprihvatljivom, gotovo neshvatljivom trenutku’