Na posljednjoj sjednici Nacionalnog vijeća za konkurentnost, otprilike u zadnjoj četvrtini, malo mi je popustila koncentracija, ali ne toliko da ne čujem kako netko spominje da je upravo ‘u izradi zakon o sustavu strateškog planiranja‘. Razbuđivanje je bilo trenutačno. Kakav sad zakon o planiranju? Tko se to usuđuje vraćati državno planiranje? Zar smo zato otišli iz mrskog socijalizma u kojemu su se izrađivali petogodišnji planovi, nekada davno zvani ‘petoljetke‘, da bi se sad izrađivao zakon o planiranju? Što će na to reći neoliberali i libertarijanci u Plenkovićevoj vladi i oko nje? Zar nam nije bilo lijepo ovih četvrt stoljeća bez planiranja?
Hoće strategiju, i to napismeno?!
Iznenađenje je bilo potpuno kad se ispostavilo da naredba o izradi zakona o sustavu strateškog planiranja i upravljanja razvojem nije došla iz neke, u državnom aparatu četvrt stoljeća uspavane, pa sada naglo probuđene ljevičarske ćelije. Drama je to veća što zahtjev da se spomenuti zakon o planiranju ima donijeti do prosinca ove godine dolazi iz Bruxellesa. Zamislite, molim vas, oni tamo iz Europske komisije uvjetuju dobivanje novca iz fondova EU nakon 2021. time da Hrvatska ima na papiru napisanu strategiju razvoja! I da to ne bude zbrda-zdola popabirčena nakupina kopipejstanih općih mjesta, nego dokument koji će proizići iz sustava planiranja utemeljenoga na spomenutom zakonu o planiranju. I da pošalju jasnu poruku, zadatak da uspostavi sustav državnog planiranja dobilo je Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova EU. Bez planiranja i strategije nema novca iz Unijinih fondova.
A bilo nam je tako lijepo ovih 25 godina bez planiranja na razini države. Rezultati su ‘impresivni‘. Mi bismo tako i dalje, ali EK uvjetuje lovu iz fondova donošenjem zakona o planiranju i pisane strategije razvoja
Ti mrski birokrati iz Bruxellesa više nam neće vjerovati na riječ da znamo kako ćemo se razvijati, nego to hoće napismeno. Čovjek se zapita kamo je nestalo povjerenje i jesmo li se uopće trebali učlanjivati u tu Europsku uniju. Ostaje pitanje možemo li očekivati žestoke reakcije neoliberala i libertarijanaca. Može se pretpostaviti da im samo spominjanje državnog planiranja izaziva burne reakcije. Ali ne treba se bojati njihovih protestnih akcija. Zapovijedi stižu iz Bruxellesa, a do sada nikad nije bilo hrabrosti dovesti u pitanje ništa što stiže iz sjedišta Europske komisije. Ako pak to još prihvaća aktualna vlada, naglo splašnjavaju neoliberalni revolucionarni entuzijazam i kritičnost.
Političarima prijete brojčani ciljevi
Isprika što je dosadašnji dio kolumne možda bio previše ciničan, ali to je posljedica godina i godina frustracije što se u Hrvatskoj tako drastično išlo obračunavati s planiranjem na razini države. Može se razumjeti da je Državni zavod za društveno planiranje na Zrinjevcu bio jedan od simbola propalog socijalizma, ali zaista je bilo dalekosežno opasno potpuno se odreći strateškog planiranja razvoja zemlje. Rezultat se vidi u tome da nas je prema pokazatelju rasta BDP-a prestigla Rumunjska, a uskoro bi mogla i Bugarska.
Sustav planiranja
predviđa zapisivanje mjerljivih ciljeva koje političari na vlasti trebaju ispuniti. Što je najgore, kontrolirat će se jesu li brojke dostignute. Kamo ide ovaj svijet?
Sad nas Europska unija tjera da se priberemo i uza sve uvažavanje tržišta i privatne inicijative kao temelja ekonomije zemlje ipak pokušamo promisliti i na papir staviti kamo bismo željeli ići. Dakle, rokovi su sljedeći: do prosinca 2017. donijeti u Saboru zakon o sustavu planiranja i upravljanja razvojem; do prosinca 2018. donijeti podzakonske dokumente koji se odnose na razradu metodologije za izradu strateških dokumenata; do ožujka 2019. razviti i uvesti IT sustav za strateško planiranje i praćenje provedbe, a do listopada 2019. izraditi nacionalnu strategiju razvoja RH 2021. − 2030., krovni dokument kojim će se definirati nacionalni razvojni prioriteti. To je uvjet za dobivanje sredstava EU u idućoj financijskoj perspektivi. Može netko reći da je to čista ucjena, ali bliže je istini da, evo, kad već sami nismo bili dovoljno pametni osmisliti strategiju razvoja zemlje, na to nas prisiljavaju, za naše dobro, birokrati iz EK. Za one koji su naučili bauljati bez planova utješno je da imamo još dvije godine taktike ‘udri brigu na veselje‘.
Tužnu vijest za sadašnje i buduće premijere i političare valja ostaviti za kraj. Ovi iz Bruxellesa toliko su se izbezobrazili da žele uvesti pokazatelje uspješnosti Vladinih politika s pomoću kojih će se moći vrednovati ono što premijeri i ministri jesu ili nisu napravili. Ako se to dogodi, političari na vlasti neće se moći skrivati iza floskula da će ‘raditi na poboljšanju konkurentnosti‘. U strategiji će biti zapisane neke brojke koje treba provesti i onda će se kontrolirati jesu li i dostignute. Već vidim ogorčenje političara. Da su htjeli da im se mjeri učinkovitost, zaposlili bi se u nekom poduzeću, a ne bi se upisivali u političke stranke.