Jesu li mediji nedavnim sinkroniziranim iznošenjem afera vezanih uz pojedine ministre nanijeli štetu premijeru ili su mu, naprotiv, učinili uslugu? Plenković je dobio i iskoristio priliku da postavi manje ranjive ministre i da glasači do idućih izbora zaborave afere
Nakon prisilne velike rekonstrukcije Vlade ostao je opći dojam da su mediji iznošenjem afera vezanih uz ministre kao što su Lovro Kuščević, Goran Marić ili Gabrijela Žalac nanijeli štetu premijeru Andreju Plenkoviću. Zvuči logično. Ali hajdemo pogledati proces iz drugoga kuta. Afere su, sinkronizirano, u više medija, iznenada kulminirale u trećoj godini mandata. Tko kaže da to zapravo nije usluga premijeru Plenkoviću?
Očito je da je dio ministara zbog akrobacija s nekretninama bio potencijalna meta. Što bi se dogodilo da je medijska artiljerijska priprema počela dva mjeseca prije izbora? Šef HDZ-a i predsjednik Vlade više ne bi imao vremena sanirati štetu. Smjena ministara dva mjeseca prije izbora samo bi pogoršala stvar. Ovako je ostalo dovoljno vremena da se postave manje ranjivi ministri i da glasačko tijelo zaboravi što se događalo prije godinu dana.
Lakše je biti površan
Primjer kolektivnog stvaranja predrasuda u našim glavama jest i prihvaćanje kineskih prigovora da imamo dobrih proizvoda, ali u malim količinama. A zapravo je rješenje da im se u zamjenu za neku njihovu stratešku investiciju (nizinska pruga) uvjetuje otkup naše robe u količinama koje imamo
Ovakvo promišljanje posljedica je primjene najbolje novinarsko-uredničke prakse koja se svodi na dva zakona. Prvi kaže da sve, pa i ono što se čini nedvojbenim, mora kritički propitivati. A drugi kaže da se ništa ne bi smjelo samo po sebi podrazumijevati. Najgore je kad nešto uzmeš kao dogmu koja se, prema definiciji, ne propituje. Politika i ekonomije nisu religije da bi imale dogme.
A izazova tijekom godine ne manjka. I stalno moraš biti na oprezu da se ne uljuljkaš. Naravno, često se pokaže da je ono što je vidljivo zaista tako. Ali ako si provjeravao, bar si siguran. A u zamku je tako lako upasti.
Evo, nedavno su mediji nadugo i naširoko počeli komentirati statističke podatke o broju novopokrenutih tvrtki u godinu dana. Ondje gdje ih je osnovano više, rađale su se samohvale. A ti su podaci zapravo sasvim nerazrađeni. Za prave zaključke trebalo bi vidjeti koliko je tvrtki kćeri, primjerice, neka srednje velika tvrtka osnovala iz računovodstvenih razloga. Koliko je neki poduzetnik u problemima osnovao paralelki. Ali to traži angažman. Lakše je biti površan.
Medijski je dobro popraćeno kad se u nekoj kontinentalnoj općini, gradu i županiji hvale planovima za razvoj turizma, vinskih cesta, smještaja u OPG-ovima. A, zapravo, najčešće je to pjesma onih koji nisu u stanju osmisliti ono na čemu bi se trebao razvijati kontinent. A to je industrija. Pa govore o turizmu...
Vezano uz ovu temu, priznajem, tijekom godina potpao sam pod bajalicu o ravnomjernom razvoju svih regija. Dizati konkurentnost, a zanemarivati komparativne prednosti. A onda imamo intervju s mladim menadžerom (Stiven Toš) koji, pojednostavnjeno, poruči: ‘Ma što filozofirate?! Dalmacija i Istra su za razvoj turizma, Slavonija za poljoprivredu, a sjeverozapadna Hrvatska za industriju!‘ Pa ti da misliti.
Turska lekcija o prilikama
Jedna od dražih epizoda posljednjih godina bila je lekcija onoga turskog investitora koji je pohvalio stanje investicijske klime u Hrvatskoj. Objasnio je da naša nesređenost njemu daje priliku. Naučio je na zemlje u kojima vladavina prava nije na visini. Zbog toga investitori iz razvijenog svijeta zaobilaze hrvatski turizam. Pa ostaje prostor za investitore kakav je on. Potrošit će dvije godine više, ali onda će sređenu investiciju dobro preprodati ovima razmaženima sa Zapada.
Primjer kolektivnog stvaranja predrasuda u našim glavama jest i prihvaćanje kineskih prigovora da imamo dobrih proizvoda, ali u malim količinama. A zapravo je rješenje da im se u zamjenu za neku njihovu stratešku investiciju (nizinska pruga) uvjetuje otkup naše robe u količinama koje imamo.
Onda je tu dojam da je investicija u kupnju ili gradnju manjeg hotela na Jadranu siguran dobitak. A onda naiđete na iskusnog investitora koji kaže da hotele kupuje ‘iz treće ruke‘. Prvi ga sagradi i, da ne bankrotira, proda ga uz trideset posto popusta. Uleti drugi naivac, pokuša poslovati, opet dođe na rub bankrota i ponudi ga na prodaju uz diskont od daljnjih trideset posto. E, tek uz takvu cijenu i amortizaciju hotel na moru može biti profitabilan.
Ili, evo, na vlastitom primjeru, propustio sam ne uzeti zdravo za gotovo onu knjišku tvrdnju da u kapitalizmu recesija dolazi otprilike svakih sedam godina. Svijet već deset godina brodi bez recesije. Zanemariš li da su centri moći nešto naučili iz velike recesije 2008., ne vidiš da sada svi štancaju novac dok nema inflacije. I da se nitko ne usudi biti nervozan. Pa možda recesija dođe tek nakon 14 godina. Kako je u jednoj TV seriji rekao CEO najmoćnije svjetske korporacije: ‘Poznato je da svaka prijevara počiva na povjerenju.‘