Baš se poklopilo. Prošle godine 10. veljače ruski veleposlanik u Hrvatskoj Anvar Azimov, prikladno odjeven u odoru ukrašenu odličjima, poručio je da se nada kako će Agrokor ispuniti obvezu prema ruskom Sberbanku. Izazvalo je to konsternaciju u javnosti: kako se jedan diplomat smije tako otvoreno miješati u poslovne odnose između posrnule hrvatske tvrtke i ruske poslovne banke?
Ove godine 12. veljače novi američki veleposlanik William Robert Kohorst, inače nekretninski biznismen i prijatelj predsjednika Donalda Trumpa, poručio je nimalo diplomatski da se SAD protivi mogućnosti da neka ruska tvrtka uđe u vlasništvo Ine. Opet je to izazvalo konsternaciju u javnosti: zar predstavnik zemlje koju ovdašnji ekonomski liberali uzimaju kao primjer dobre prakse koji treba slijediti smije tako otvoreno tražiti da se u nekoj zemlji suspendiraju slobodno tržište i odabir ekonomski najpovoljnije ponude?
>>> Robert Kohorst: Bila bi pogreška da Rusija kupi Inu
Nema više ‘u rukavicama‘
Zaista treba biti naivan i slijep kraj zdravih očiju pa ne vidjeti da ta dva veleposlanička nastupa najjasnije pokazuju da je nastupila era ‘Rambo-diplomacije‘. Nekadašnja uglađena i sadašnja sirova diplomacija mogle bi se usporediti s boksom u rukavicama od deset unci i ‘uhvati kako možeš‘ borbama modernih gladijatora u žičanim kavezima. Svijet, pa onda i Hrvatska, suočen je sa žestokim, nereguliranim slobodnim tržištem na kojemu se ne tuku pojedinačne korporacije iz različitih zemalja. Na djelu je nepoštedna konkurencija državno- privatnih partnerstava. Više se ne može povući granica do koje neki diplomat u stranoj zemlji lobira za tvrtke iz svoje zemlje, a gdje počinje sirovi, ucjenjivački, otvoreni, zajednički, neprikriveni nastup čvrstoga državno-industrijskog kompleksa.
Ruska država i podobni privatni poduzetnici bore se za udio u posrnulom Agrokoru. Amerikanci do boli zavrću ruke Plenkoviću i ekipi ne bi li se pokraj Krka napokon smjestio plutajući LNG terminal za plin koji bi dovozile privatne američke kompanije. Kineski veleposlanik Hu Zhaoming ustaje u obranu kineske kompanije CBRC koju austrijski Strabag optužuje da je za Pelješki most pobijedila dampinškom cijenom gradnje. Izraelci čine sve što mogu da Hrvatska kupi ne baš nove vojne avione F-16. Tu su onda i Mađari sa svojim interesima Mola i OTP banke. Pa Turci sa svojim interesima...
>>> PGS: Spremni smo poduprijeti kopneni LNG terminal, ali plutajući nikako
Što se može učiniti u Hrvatskoj? Prvi je pristup ‘glava u pijesku‘: praviti se da državno-privatna poslovna partnerstva ne postoje i da ih strane zemlje ne primjenjuju u Hrvatskoj.
Drugi je pristup da prešutno prihvaćamo realnost, ali nemamo razrađen pristup. Pa se odlučuje od slučaja do slučaja. Često uza sumnju da je prevladao interes koji ima veze s uzimanjem određenog postotka provizije. Treći bi pristup bio da politika i struka otvoreno počnu analizirati što se događa, otkrivati najbolju praksu malih zemalja koje iz grube stvarnosti izvlače maksimum nacionalnog interesa i da se javno formuliraju načela kako se odnositi prema državno-privatnim nasrtajima.
Možda zaista nismo u stanju oduprijeti se interesima velikih sila i njihovih korporacija, ali možda bismo se uz malo hrabrosti mogli dogovoriti da će poslove/udjele dobivati oni koji javno ponude najbolju kompenzaciju. Kinezi, hoćete graditi most? Koje poslove jamčite hrvatskim izvoznicima? Rusi, hoćete plasirati svoj plin? Što ste zauzvrat spremni dati? Amerikanci, vi biste LNG terminal? U redu, što dobivamo zauzvrat?
Čini se prejednostavnim i naivnim? Vjerujte, nije.
Potkupljivanje domaćih poglavica
Veliki igrači uvijek će najprije pokušati potkupiti domaće poglavice. Ako ne uspiju zavarati domoroce ‘ogrlicama i ogledalcima‘, onda su ipak spremni ponuditi i pravu kompenzaciju. Samo treba znati i usuditi se tražiti je! Ako se više ne cifraju diplomati poput Azimova i Kohorsta, zašto bismo se mi skanjivali? Došla su nova vremena. Pristojnost se više ne nosi.
>>> Azimov: Izjava američkog veleposlanika o Ini ‘uplitanje u unutarnje poslove drugih država’
Najgora je varijanta da nam se opet, po ne znam koji put, uvali poznata izreka Ostapa Bendera, glavnog junaka klasika ‘Zlatno tele‘ (Iljf i Petrov): ‘Ideje naše, benzin vaš...‘ Da bude jasnije: dođu, primjerice, Ameri i natjeraju nas na gradnju LNG terminala. Sve je super, velike su stvari u pitanju (energetska sigurnost Europe, diverzifikacija dobavnih pravaca...). Jedino nema odgovora tko će to platiti. Odnosno što ako za plin ne bude kupaca? Tko će platiti genijalno zamišljenu investiciju? Zapravo, preciznija je poruka: Interesi naši – troškovi i rizici vaši!