Zaista je veliki majstor za komuniciranje s javnošću taj Maksim Poletajev, prvi zamjenik predsjednika Upravnog odbora ruskog Sberbanka. Nakon što se ovog tjedna sastao s premijerom Plenkovićem i predsjednicom Grabar-Kitarović, o očekivanoj nagodbi o Agrokoru i, posljedično, stjecanju vlasničkog udjela u toj tvrtki od gotovo 50 posto namjerno je poslao proturječne poruke. Pa su u jednim novinama zaključili da će Rusi cijeli Agrokor prodati za najviše tri do četiri godine, a u drugima se pojavio naslov ‘Sberbank planira dugoročno zadržati vlasništvo u Agrokoru‘.
>>> Poletaev: Blizu smo kompromisu oko nagodbe Agrokora
Budući da je Sberbank u posljednjih godinu dana kupio ruski lanac trgovina koji solidno stoji, dugoročno zadržavanje vlasničke kontrole nad Agrokorom zaista nije nezamislivo. Čak i da se udio proda, ostaje mogućnost da, gle slučajnosti, kupac bude neki ruski trgovački lanac.
Teorija zavjere
Američki investitori dobit će lovu, ruska strana dobiva velik utjecaj na trgovačku mrežu bivše Jugoslavije. Možda je za nas ovdje ipak najmanje bolno zavaravati se da je sve samo posljedica spleta okolnosti.
Sve što se događa u finalu pregovora o nagodbi prema ‘lex Agrokor‘ upućuje na to da teza kako ruska poludržavna banka nije iz neznanja Ivici Todoriću dala golem kredit, nego da iza toga stoji geostrateško-politički, a ne samo poslovni interes, nije nekakva klimava teorija zavjere. Nevjerojatno da u Hrvatskoj mnogo ljudi olako poteže diskvalificirajuću sintagmu ‘teorija zavjere‘. Ne vjeruju da postoje zajednice (ruska, američka, kineska...) u kojima se uspješno kombiniraju poslovni i politički ciljevi. U kojima državni aparat i biznis-zajednica pronalaze zajedničke interese izvan matičnih zemalja. I u kojima postoji svijest da u nekim slučajevima u takvim vanjskim ‘dealovima‘ postoji prostor za sinergijske poslovne i političke profite.
Kao olakotnu okolnost svima koji ne vjeruju u ‘teoriju interesa‘, nego im je sve ‘teorija zavjere‘, treba uzeti činjenicu da je zaista teško zamisliti da neka od hrvatskih vlada ima kvalitetan dogovor s najjačim predstavnicima poslovne zajednice u ostvarivanju nekih političko-poslovnih ciljeva u, primjerice, regiji zapadnog Balkana.
>>> Sberbank: Ne biste trebali usvajati zakone koji kreditore lišavaju prava post factum
Prvo, posljednjih nekoliko vlada uopće nije imalo smislen opći program djelovanja, pa onda ni vanjskopolitičko- ekonomski. Todorić se, treba mu to priznati, hrabro širio regijom i umjesto da vlast javno kontrolira održivost tog procesa i iz njega za Hrvatsku izvlači dugoročne strateške prednosti, ona je te moguće prednosti potpuno ignorirala. S Todorićem je trebalo razgovarati posljednjih deset godina, a ne uključivati se s ‘lex Agrokor‘ kad je već ‘mast otišla u propast‘. Drugo, hrvatski biznismeni imaju bolna iskustva s nemogućnošću da od naših veleposlanstava po svijetu (čast zaista rijetkim iznimkama) dobiju bilo kakvu suvislu pomoć. Možete li zamisliti da bi neki hrvatski veleposlanik za neku hrvatsku privatnu tvrtku napravio predstavu kakvu je u odori napravio ruski veleposlanik Azimov?
Ništa nije slučajno
Kad je o ruskim bankarima riječ, zaista treba biti veliki naivac pa vjerovati da su Ivici Todoriću dali milijardu eura vjerujući samo u informacije koje im je dao tražitelj kredita. Čak se i obični ulični kamatari raspitaju i iz drugih izvora u kakvu je stanju budući dužnik. Pa kad vide da dužnik ima zanimljive nekretnine ili uhodani biznis, prave se bedasti i pozajme mu još malo novca. Da lakše upadne u zamku.
Vratimo se teoriji zavjere. Ako skeptici i prihvate da je u ruskom slučaju moguća čvrsta povezanost tamošnjih oligarha s ‘carom‘ Putinom i da su tu mogući (ne)formalni sastanci i planiranje operacija čiji je dio preuzimanje Agrokora, nikako ne prihvaćaju mogućnost da postoji nekakav plan američke strane u Agrokorovu slučaju.
>>> Todorić prijavio Knighthead FBI-ju; Novotny: To može imati katastrofalne posljedice
Sve što se događa u finalu pregovora o nagodbi prema ‘lex Agrokor‘ upućuje na to da teza kako ruska poludržavna banka nije iz neznanja Ivici Todoriću dala golem kredit, nego da iza toga stoji geostrateškopolitički, a ne samo poslovni interes, nije nekakva klimava teorija zavjere.
Doista je teško zamisliti da bi se negdje u Washingtonu sastali predstavnici administracije i menadžeri iz fonda kakav je Knighthead i da je dogovorena taktika kako da ruska strana ne postane potpuna vlasnica Agrokora, a američki vjerovnici ostanu sasvim kratkih rukava. Ali SAD ne bi bio prva svjetska sila da ne postoje razrađeni ‘soft‘ mehanizmi prema kojima jedni drugima čuvaju leđa po svijetu. Koliko god kod kuće možda bili protivnici, kad se nađu u bespućima ‘zapadnih Balkana‘, kad prava osoba iz biznisa nazove pravu osobu iz biznisa, onda američka veleposlanica počne pritiskati Banke dvore.
Američki investitori dobit će lovu, ruska strana dobiva velik utjecaj na trgovačku mrežu bivše Jugoslavije. Možda je za nas ovdje ipak najmanje bolno zavaravati se da je sve samo posljedica spleta okolnosti.