Ponekad se nadamo da će drugi ljudi u firmi riješiti naš problem, a ako se to ne desi, osjećamo se bespomoćno. Mora li tako biti ili ipak imamo mogućnosti djelovati unutar svojih poslovnih i ljudskih okvira?
Pitanje:
Radim u jednoj većoj privatnoj firmi. Problem je slijedeći-sjedim s kolegicom s kojom se nikako ne slažem u sobi već dvije godine. Prije nego smo postale "cimerice", upozorili su me na njeno ponašanje. U par navrata sam zamolila šefove da me razmjeste, ali bezuspješno. Ona je vrlo glasna, lupa s ladicama, neprofesionalno se odnosi prema radu, priča non stop o svemu i svačemu, otvara prozor svakih 15 minuta… Pokušala sam to sve jedno vrijeme ignorirati, ali na kraju vidim da me to zapravo nervira i dekoncentrira u radu. Zanima me da li je moje pravo kao radnika tražiti razmještaj, pogotovo ako se to odražava na kvalitetu posla koji radim?
>>>Može li se zadovoljiti šefova kontradiktorna očekivanja?
Odgovor:
“Mi imamo pravo tražiti, a drugi ljudi nas imaju pravo odbiti” rečenica je koju sam prije dosta godina čula i koja je na mene osobno ostavila snažan dojam. Možda na prvu zvuči trivijalno i samorazumljivo, no često se dešava da ljudi, kako poslovno, tako i privatno, niti ne traže (pitaju, zamole, iskažu svoje očekivanje) zbog straha da budu odbijeni. Stoga, onako kako ju ja vidim, dubina ove misli ide upravo u oba smjera. Da, mi imamo pravo. I jednako tako –da, oni imaju pravo uvažiti našu molbu ili ne. Na koncu, i mi smo nekad oni, i mi nekad odbijemo, zar ne? Bitno je razumijeti da se svijet nije “srušio”, ali smo istovremeno dali svojoj želji na važnosti.
Stoga bi kratak odgovor na Vaše pitanje glasio – da, uistinu imate pravo tražiti. I to ste pravo iskoristili, ali Vam je molba odbijena. Zašto je tako ne znamo, može biti puno razloga, i vjerujem da bi Vam bilo malo lakše da razumijete tu odluku svojih šefova, no tako je, kako je.
Ipak, osim spomenute, koje mogućnosti još imate za rješenje ove situacije? Pitam Vas to jer se iz Vašeg opisa stiče dojam kao da ste u pat poziciji. Kao da su jedine dvije mogućnosti bile a) razmjestiti se b) ignorirati, i sada kada niti jedna nije urodila plodom, ostajete na neki način taoc situacije. A možda ste u ove dvije godine poduzimali različite aktivnosti ne biste li riješili (ili bar umanjili) problem, no to ne navodite.
Pitam Vas to jer biti taoc u ovom slučaju znači potpisati vlastitu bespomoćnost stoga ne čudi osjećaj iritacije, nervoze, ljutnje… A to su osjećaji koji sami sebe hrane. Tako je moguće da ste lupanje ladicom prije 2 godine jedva primjećivali, a danas Vas totalno izbacuje iz takta. Drugim riječima, čest je slučaj da problemi sami od sebe rastu ako ih ne adresiramo i tražimo rješenja.
Jeste li razgovarali s kolegicom te joj jasno i mirno dali do znanja što Vas smeta i zašto? Jeste li uvažili njene argumente i ponudili neki kompromis (npr. “U redu mi je da porazgovaramo o tekućim događajima ujutro kad dođemo na posao 10-tak minuta, ali me priče i anegdote tijekom radnog vremena dekoncentriraju?” Ili “vidim da ti treba zraka često, možemo li otvoriti prozor svaka 2 sata, umjesto svaki sat?”) Jeste li razmislili o tome da je možda željna pažnje i kontakta i ima hormonalnih problema budući da joj je tako vruće? Ne, to ne bi riješilo Vaš problem, ali bi Vam dalo neku malu dozu razumijevanja i suosjećanja te biste samim time lakše dijelili prostor s njom. Jeste li razmislili (i možete li uopće?) dio radnog vremena provesti slušajući muziku pomoću slušalica te tako stvoriti zvučnu barijeru i lakše se fokusirati na rad?
Ukratko, postoji li nešto što je u Vašoj moći kako biste si olakšali rad, a da ne ovisi o šefovima niti kolegici? Vjerujem da da, a na Vama je da razmislite kojim putem možete iskoraknuti iz uloge taoca.
Želite li (anonimno) postaviti pitanje na svoj poslovni izazov/dilemu/pitanje, pišite na adresu Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
Ana-Marija Vidjak, edukator i coach www.sto-ako-ipak.hr