Hrvatska ekonomija ove će godine unatoč praktičnom stečaju Agrokora vjerojatno narasti solidnih 2,9%. Sljedeće godine rast bi mogao biti oko 2,6%. Na takav rast najveći utjecaj imat će vrlo povoljne okolnosti na europskom tržištu i uspješno uključivanje domaćih malih i srednjih poduzeća u nabavni lanac europske industrije, kao i povećana domaća potražnja potaknuta rastućom turističkom potrošnjom.
>>>The Economist: Agrokor bi regiju mogao vratiti u recesiju iz koje je tek izronila
Iako bismo na prvi pogled morali biti zadovoljni ekonomskim kretanjima u ovoj godini, koja će pozitivno djelovati i na javne financije (manjak državnog proračuna past će ispod jedan posto BDP-a), stopa rasta između 2,5 i tri posto na godinu nikako nije prirodna (prirodne stope rasta otvorene hrvatske ekonomije u europskom okružju nekih od najsnažnijih ekonomija svijeta), niti može biti dovoljna i dugoročno održiva.
Čak i Grčka osjeća reforme
Pogledamo li rast ekonomija usporedivih zemalja Srednje i Istočne Europe, vidimo da se prognoze rasta u Slovačkoj i Mađarskoj kreću između tri i četiri posto za ovu i iduću godinu, u Rumunjskoj između četiri i 4,5 posto, u Sloveniji više od tri posto. Vrlo razvijena Austrija vjerojatno će ove i iduće godine ostvariti ekonomski rast od oko 2,2 posto. Ekonomski rast je dakle vidljiv posvuda oko nas pa tako ne može zaobići ni Hrvatsku. No u svim tim zemljama, hrvatskim europskim susjedima, investicije i formiranje kapitala u privatnom sektoru ostvaruju vrlo visok učinak na kreditiranje i rast BDP-a te tako na stvaranje novih radnih mjesta. Nezaposlenost je snažno pala gotovo u svim zemljama članicama EU. Čak i notorno neučinkovita Grčka osjeća pozitivne učinke provedenih reformi, dinamike europskog tržišta i politike niskih kamatnih stopa Europske središnje banke.
>>>Opinion: Agrokorov pad kraj je tranzicije pod okriljem političke ekonomije
Na žalost, doprinos akumuliranja kapitala i investicija još uvijek ne vidimo kao pokretače rasta u Hrvatskoj. Investicije su u privatnom sektoru vrlo slabe i većinom se koncentriraju na ulaganja u turističkom sektoru, koji je zbog svoje položajne rente nedvojbeno globalno konkurentan. U ostalim sektorima su domaći privatni ulagači, osobito nakon krize u Agrokoru, vrlo suzdržani, a istodobno inozemnih investitora jednostavno nema. Za dinamičniji ekonomski rast nužne su snažne investicije privatnog sektora. Središnja država i njezina poduzeća jednostavno nisu akumulirali dovoljno kapitala za nove investicije. Javni sektor već više od desetljeća stvara velike (strukturne) manjkove, a gotovo sva javna poduzeća velike gubitke. Središnja država će alokacijom velikog dijela strukturnih i kohezijskih fondova iz paketa od deset milijardi eura do 2020. godine u svoju korist (tek je manji dio alociran u korist lokalne države i privatnog sektora) pokušati smanjiti te manjkove i povećati doprinos investicija radu BDP-a. No multiplikacijski učinci javnih investicija na stvaranje radnih mjesta gotovo sigurno bit će vrlo slabi, gotovo neznatni.
Negativni utjecaj na rast
Privatna poduzeća ne akumuliraju dovoljno kapitala i ne odlučuju se na investicije jer su pod snažnim poreznim pritiskom te pritiskom visoke razine regulatornih i eksternih troškova, nepovoljnih kretanja na tržištu rada i nedostatka radne snage. Odgađanje uvođenja poreza na imovinu, koji bi mogao dati doprinos poreznom rasterećenju rada i kapitala te izravnavajuće djelovati na regionalni razvoj (obeshrabriti silna ulaganja u nekretnine u primorskim pokrajinama), nije samo jedna od većih pogrešaka Plenkovićeve vlade već i mjera koja će negativno utjecati na oslobađanje potencijala rasta. Zatvaranjem kruga loših makroekonomskih odluka i odgađanjem reformi stvorene su sve pretpostavke za dugoročnu sekularnu stagnaciju (slab ekonomski rast niži od prirodnih stopa).
>>>Novotny: Hrvatska unatoč rastu ulazi u razdoblje sekularne stagnacije
Vladine ekonomske politike nemaju više prostora ako se želi izbjeći stagnacija, koja bi imala katastrofalne socioekonomske učinke – reforme se moraju provesti, i to brzo i odlučno. Porezna reforma mora se nastaviti: porezne stope na osobne i korporativne dohotke jednostavno moraju se uskladiti s poreznim opterećenjem u drugim europskim zemljama. Snižavanje poreza na dobit i potrošnju nužno je. Veće investicije u kapital poduzeća u kratkom roku mogu se ostvariti ubrzanom privatizacijom velikih državnih tzv. strateških poduzeća. To je nužnost, jednako kao i uvođenje poreza na imovinu prema njezinoj vrijednosti. Potom slijede zahvati u socijalnom i zdravstvenom sektoru i – Hrvatska će postati jedna od najperspektivnijih zemalja Unije. Svako odugovlačenje tih promjena platit će buduće generacije i politički je potpuno neodgovorno.