Armir Harris, njegova majka i sestra, u SAD su iz Albanije prebjegli ‘90-ih. Zbog građanskog rata koji je buknuo u njegovoj zemlji, zatražili su i dobili politički azil. Nisu imali ništa, osim kofera i oko 2 tisuće dolara u džepu.
Prva adresa u SAD-u bila su im skloništa za beskućnike u gradu St. Louisu. Spavali su po parkovima, a Armirova je mama povremeno radila kao čistačica u restoranima. Pune dvije godine snalazili su se najbolje kako su znali, a onda im se pridružio ujak. Preselili su se u Charlotte, u Sjevernoj Karolini i tada je njihov život krenuo na bolje.
https://twitter.com/ArmirHarris/status/898239983265472517
Moj je ujak vozio taksi i, do moje 15 godine, već je pokrenuo posao s limuzinama i autobusima namijenjenim za zabavu. Nije mogao dobiti kredit niti zaposliti radnike, pa smo mama i ja uskakali.
Čistili smo autobuse i ostala vozila, a ja sam mu pomagao oko računovodstva i narudžbi. Jednom kada sam dobio vozačku dozvolu, punio sam automobile gorivom i pripremao ih za ujaka koji ih je vozio. Naučio sam raditi na računalu i napravio sam mu web stranicu, prisjeća se svojih početaka Armir.
Istovremeno, dok je živio u St. Louisu, Armir je često boravio u parkovima u kojima su bili teniski tereni. Tako je naučio igrati tenis, a dok je bio u srednjoj školi, trenirao je taj sport. Tenis mu je otvorio vrata fakulteta.
- Do 2006. bio sam visoko rangiran na ljestvici tenisača Južne regije SAD-a. Bostonsko sveučilište primilo me je kao tenisača, pa sam počeo studirati. Međutim, nisam bio dovoljno dobar da se tenisom bavim profesionalno. Bio sam dobar, ali ne toliko dobar, rekao je Armar za Inc.
https://twitter.com/SHOFUR/status/828716010291228672
Ubrzo se počeo baviti nekretninama. Pronalazio je stanove i kuće, te zarađivao na posredništvu u prodaji. Iako mu je taj posao osiguravao oko 5 tisuća dolara mjesečno, to nije bilo dovoljno da pokrije troškove studiranja. Stoga je uzeo pauzu i krenuo u posao s nekretninama na znatno isplativijem tržištu. Los Angelesu.
- Radio sam u Los Angelesu, čak sam pitao na UCLA-u mogu li se s Bostonskog prebaciti na to sveučilište i prihvatili su me, ali samo tri ispita prije diplome, morao sam odustati. Nisam više želio podizati kredite, vratio sam se kući i shvatio kako moja mama i ujak trebaju moju pomoć, rekao je Armir kojemu se američki san počeo ostvarivati 2012. godine.
https://twitter.com/SHOFUR/status/692533517079728128
-Baš te godine u Charlotte se održavala konvencija Demokratske stranke. Predstavnik stranke nazvao je tvrtku mojeg ujaka i rekao kako želi unajmiti 60 autobusa na dva tjedna. Primio sam se posla i počeo pronalaziti autobuse u okolnim državama. Međutim, sve te tvrtke tražile su dodatne informacije putem e-maila, što je proces koji je trajao najmanje tri dana. Tada mi je palo na pamet da bih mogao napraviti platformu za najam vozila koja bi riješila ovaj problem, opisuje Armir poslovnu priliku.
Već iduće godine utemeljio je Shofur. Tvrtka upravlja autobusima koji nose njezin logo, ali nije vlasnica tih vozila. Umjesto toga, svi vozači i vlasnici autobusa koji koriste njegovu platformu, prepuštaju mu brigu o tehničkoj ispravnosti, narudžbama, dolascima i polascima.
-Mi se brinemo za sav popratni posao. Svi korisnici naše platforme, od kojih uzimamo postotak od ugovorenih poslova prijevoza, prešli su tisuće kilometara i niti jedan nije zabilježio kvar niti imao prometnu nezgodu, kaže današnji vlasnik Shofura.
Armar je razvio posao zahvaljujući novim tehnologijama. Tako svaki autobus koji koristi Shofur ima ugrađen sustav za praćenje i u realnom vremenu prikuplja informacije od više od tisuću autobusnih kompanija.
-Naši su klijenti uglavnom ljudi i tvrtke koje organiziraju velike događaje, ali i državne institucije kojima je zadaća reagirati u slučajevima katastrofe. Tako smo bili angažirani od strane države u evakuaciji 10 tisuća ljudi iz Floride, Georgije i Južne Karoline, kada je naletio uragan Matthew, kaže Armir čija kompanija je prošle godine ostvarila prihode od 12 milijuna dolara. Njegov ujak, kaže, nije želio sudjelovati u izgradnji Shofura, jer je on samo 55-godišnji Albanac kojemu je nova tehnologija strani pojam. Međutim, Armira, izbjeglicu iz Albanije, to nije spriječilo da sagradi milijune vrijedan posao i ostvari sve svoje snove. I ne samo svoje.
-Moja je sestra danas liječnica. Ja sam američki državljanin. Mama je u zasluženoj mirovini. Kupio sam joj kuću uz more. Zaslužila je to. Žrtvovala se za nas, rekao je Armir, Albanac koji je ostvario američki san.