LNG, avioni, Ina, brodogradilišta... Hrvatska čini ustupke stranim centrima moći na štetu vlastite ekonomije jer političke elite ne razlikuju ‘ne smije se‘ od ‘mora se‘. Između toga dovoljan je prostor za odlučivanje i samostalno vođenje države.
Moćne se države (od)uvijek ponašaju kao gangsteri, a slabe kao prostitutke, zaključio je svojedobno Stanley Kubrick. Teza je danas globalno upakirana u fini celofan, no zaključak nipošto nije ‘omanuo‘. ‘Male otvorene zemlje‘, kako si oduvijek tepamo, nemaju baš beskonačan vanjski prostor za mahanje suverenošću. Ako k tome nemaju resursa, recimo naftu ili neke tehnološki dragocjene metale, nemaju ni aduta za pregovaranje o boljoj poziciji (iako primjer Sirije, koja ima adut, ali nije prostitutka, pokazuje kako stvari mogu završiti).
Izdvojili smo prostor u kojem još postoji sloboda odlučivanja u domeni nacionalne države:
1. Monetarna politika
Iako guverner voli reći da manevarski prostor monetarne politike, barem radi pokretanja/spašavanja ekonomije, ne postoji, EU ga nije ukinuo. Američki FED, primjerice, postoji da bi ispunio glavni cilj – punu zaposlenost. HNB-u taj cilj nitko ne brani, pa ni Europska središnja banka (ECB). Tijekom krize, uostalom, ECB je otpuštanjem likvidnosti pokazao da može i drukčije osim brige za stabilnost cijena. Posebno to vrijedi dok smo izvan eurozone. HNB, dokazao je to i bivši guverner, ima dovoljno alata da pomogne realnom sektoru iako tu činjenicu amnestira općepoznata slaba točka – nesuradnja fiskalne vlasti.
2. Industrijska politika
Nema zemlje koja je nema. Nitko nam ne brani da je osmislimo. Posljednji Junckerov govor upravo je o tome, o potrebi izgradnje europske industrije, posebno u smjeru pametne specijalizacije i četvrte industrijske revolucije. Politika mora postojati kako bi pripremila strukturu zemlje za novu industriju. EU standardizira procese, ne i sadržaj, pa tvrdnje da nešto ne smijemo ne drže vodu.
3. Fiskalna (i porezna) politika
Nijedno tijelo u EU Hrvatskoj ne propisuje kakve stope i koliko njih mora imati porezni sustav. Može ih ukidati, nametati, smanjivati, povećavati u skladu sa stanjem gospodarstva i radi njegova njegova poticanja i rasta. Osim što se mora uklopiti u tzv. mastriške kriterije vezane uz javni dug i deficit državnog proračuna, za sve drugo karte su otvorene.
4. Politika poticanja izvoza
Svi će graknuti da to u EU nije dopušteno, no svi znamo da se svaka zemlja itekako lomi ne bi li raznim alatima pogurala svoj izvoz. Recimo, može i smije primjenjivati tečajnu politiku i primarnu emisiju za potporu izvoznicima. Može i smije kanalizirati bankarsku likvidnost u jamstvene sheme, jamstva i osiguranja. Može i smije odobravati izravne nepovratne potpore malim i srednjim tvrtkama. Sve to, primjerice, primjenjuju Austrija, Irska i Velika Britanija, i nisu dobile po nosu. U vrijeme najžešće krize Njemačka je brutalno gurala vlastitu industriju i izvoz.
5. Javna politika Pod tutorstvom nije ni bilo koja druga od tridesetak javnih politika, od obrazovne i socijalne do zdravstvene, mirovinske ili demografske. Bez obzira na globalno posložene karte i naš geopolitički položaj za stanje ekonomije, dakle i naših osobnih računa, ne možemo zavjerenički uprijeti prstom ni u koga drugoga osim u sebe same. Gospodarsku stagnaciju koju živimo skrojili smo potpuno sami gore pobrojenim politikama kojima zapravo nitko ne upravlja.
Detaljnije o olakom prepuštanju ekonomske suverenosti Hrvatske stranim centrima moći čitajte u novom broju digitalnog i tiskanog Lidera koji vas čeka na kioscima Tiska i iNovina.