Kad je riječ o tekućoj tečajnoj politici, može se reći: stanje redovito. S novom vladom u sedlu tečaj nacionalne valute ostaje čvrsto zamrznut kao što je to bio dvadesetak godina. Međutim, svjedočili smo posljednjih godinu-dvije tomu da se ta rigidna politika s destruktivnim utjecajem na ekonomiju (gubitak radnih mjesta, povećanje duga) malo-pomalo počela i propitivati, i to ne samo u krugovima gospodarstvenika, posebno u udruzi Hrvatski izvoznici, nego i među činovnicima Međunarodnoga monetarnog fonda, nekoliko ekonomskih profesora i analitičara, pa i u miljeu, odnosno na razini političkih stranaka. Ušutkani Most i Živi zid
Fokus je na olakšanju birokratskih ograničenja i smanjenju poreznog pritiska, posebno parafiskalnih nameta. Doduše, sve to ima i mali nedostatak ‒ olakšava položaj i uvoznicima.
Nove zvijezde na hrvatskome političkom nebu Živi zid i Most, odnosno profesor Lovrinović, počeli su postavljati nepodobna pitanja o kunskom tečaju (sjetimo se tu i Hans-Wernera Sinna, autora ekonomskog programa HDZ-a koji to nikad nije postao) i zacijelo za to dobili pokoji glas od onih koji godinama trpe zbog uništavajuće težine precijenjenog tečaja. Živi zid sâm se eutanazirao, a ostalo je nejasno i tko je, zapravo, stajao iza njegove priče o monetarnoj politici i kunskom tečaju. Profesora Lovrinovića njegovi su mostovci i Tim Orešković pak elegantno zaobišli. I tako u javnome političkom diskursu kunskoga tečaja više nema. Glavni ekonomski autoriteti u zemlji, ministrica gospodarstva i ministar financija, nedvosmisleno su poručili da monetarna politika, pa tako i tečajna politika, u Banskim dvorima i Hrvatskom saboru ne stanuju; tako se guverner Hrvatske narodne banke riješio te brige.
Tomu da se o tečaju više ne govori pridonosi i to što izvoz i drugi makreoekonomski agregati u posljednje vrijeme rastu. Više je uzroka, od porasta potražnje u Europi potaknute jeftinim novcem, smanjenja cijene energenata, povoljnih okolnosti u okružju do nedavnoga znatnog ulaganja u turističku industriju. Pritom povećani devizni prihodi od turizma sad čak pritišću aprecijaciju kune, što negativno utječe na izvoz robe i drugih usluga (nizozemski sindrom).
Vlada je karte stavila na internu devalvaciju. Prioritet je poboljšanje poslovne okoline. Pomaci u indeksu ‘Doing Business‘ postaju mjerila KPI-ja. Fokus je ekonomske politike na olakšanju birokratskih ograničenja i smanjenju poreznoga pritiska, posebno parafiskalnih nameta. Bit će zanimljivo pratiti koji će se pomaci tu događati. Doduše, sve to ima i mali nedostatak ‒ poboljšanje ekonomske klime olakšava položaj i uvoznicima. A svi koji mogu u proizvodnji ugrađuju jeftinije uvozne dijelove ili pak u široku potrošnju plasiraju uvozne proizvode.
Jaka kuna protiv izvoznika
Ipak, čitam, Alojzije Šestan, direktor Šestan-Buscha, tvrtke koja proizvodi visokotehnološke kacige i za koju bi se moglo pretpostaviti da ostvaruje pristojnu dodanu vrijednost, nedavno u Lideru kaže: ‒ Tečajnom politikom favoriziraju se uvozna djelatnost i razni uvozni lobiji, a rast BDP-a ipak mogu potaknuti samo izvoznici. Nas tečaj ubija, ali za to nema sluha.
Opasna je teza da treba bježati od tradicionalnih industrija s nedovoljnom dodanom vrijednošću. Niska dodana vrijednost odraz je i apreciranog tečaja, a svi se mi moramo odijevati, jesti i stanovati. To, poželjno je, trebaju proizvesti domaći radnici.
Isto je tako kad vidim da IT poduzeća, za koja se također može pretpostaviti da ostvaruju natprosječnu dodanu vrijednost, kukaju tražeći porezne olakšice, što, naravno, pokazuje da je stanje ozbiljno. Naime, što je tek onda s djelatnostima niske dodane vrijednosti: drvoprerađivačkom, tekstilnom, kožarskom, poljoprivrednicima: mljekarima, uzgajivačima stoke, voćarima, proizvođačima jaja...? Isplaćuju minimalne plaće, plešu po rubu profitabilnosti i u najgorem slučaju gase proizvodnju. Tu se javlja vrlo opasna i pogrešna teza, zastupljena čak i na najvišim razinama, da treba bježati od tradicionalnih industrija s nedovoljnom dodanom vrijednošću. To je duboko pogrešno: prvo, jer je niska dodana vrijednost odraz i apreciranog tečaja, i drugo, svi se mi moramo odijevati, jesti i stanovati, što, poželjno je, trebaju proizvesti domaći radnici. Ne isključuje to ni ulazak u propulzivne tehnološki zahtjevne industrije, ali u svemu treba postići ravnotežu.
To što se o tečaju službeno šuti, ne znači da problem ne postoji. I tako se gube radna mjesta. O tome, uostalom, govori i broj mladih koji odlaze iz zemlje i broj poduzeća koja se registriraju u inozemstvu. Dva su glavna alata za upravljanje ekonomijom zemlje: fiskalna (porezi) i monetarna politika (kamatne stope i valutni tečaj). Ako ne raspolažete jednim od njih, to je kao da pokušavate plivati jednom rukom. A to je teško i niste daleko od toga da se utopite. I, da, monetarna politika nipošto se ne smije dati u ruke neodgovornima, ni lezilebovićima ni raspikućama. To je opasno, nagledasmo se toga u socijalizmu.