Već neko vrijeme svekolika se javnost istodobno zabavlja i biva ogorčena svime što se događa u vezi s pomorskim dobrom. I to je jedno od područja u kojima se već jako dugo čeka na novi zakon, redaju se radne skupine, nacrti i prijedlozi… A dok se čeka ionako loše stanje postaje sve lošije, toliko loše da je gotovo bolje biti bivši nego aktualni koncesionar na pomorskom dobru (samo uzgred – zašto se ne propiše osobna odgovornost za dugove iz te osnove?). Treba se samo sjetiti cijele afere u vezi s najpoznatijom plažom na Jadranu (Zlatni rat u Bolu na Braču) i dugogodišnje ‘sapunice‘ na Žnjanu u Splitu, gdje mnogi ugostitelji ‘uredno‘ rade u velikim objektima (neki i na dvije etaže) iako im u odobrenju (ako ga uopće imaju) stoji površina prostora dovoljna za smještaj možda dva hladnjaka (poseban problem je što je svima jasno da se, pod tim uvjetima koji su propisani, vjerojatno baš nitko ne bi odlučio na ulaganje iznad razine hladnjaka za prodaju sladoleda). Tu su i problemi s već ‘famoznim‘ turističkim zemljištem, glede čega se sada ponovno najavljuje za jesen potpuno novi zakon (ako nam stvarno treba novi zakon zar ne bi trebalo nekoga prozvati tko je usvojio, naravno i predlagao i nalagao neka rješenja?) i tako redom.
Lice i naličje
Objekti koji se nalaze na pomorskom dobru ne mogu biti u privatnom vlasništvu. Zbog sporosti administracije njihovim je korisnicima nemoguća misija napraviti na objektima bilo kakav zahvat koji podrazumijeva i dozvole koje je ovlašten dati vlasnik.
Nekako se uvijek ponadamo da će se broj problema smanjivati, da ćemo moći hvaliti vlast na raznim razinama, ali, nažalost, nikako da dođemo do te faze. Problemi kao da izviru na svakom ‘kantunu‘. Prije par dana sjedili smo na ručku u jednom poznatom hrvatskom turističkom biseru, u restoranu u kojemu je udaljenost od stola do mora najviše pet metara i djeluje kao da je jedini problem koji postoji što raditi ako dođe malo jača plima. Hrana je stvarno izvrsna (navodno je biftek iz vlastite proizvodnje), posluga iznadprosječna, vidi se da se vlasnici stvarno ozbiljno skrbe o svojem objektu. Međutim, kada se malo dublje uđe u razgovor s informiranim osobama, dobije se potpuno druga, nažalost, mnogo ružnija slika. To uopće nije njihov nego državni objekt, iako je po pretvorbi (bio) njihov i uredno je unesen u temeljni kapital. Građen je još u bivšoj državi, lijepo je uklopljen u okoliš, uredno posluje i valjda se od prometa u smislu davanja namiruju i lokalni i državni proračun. No gdje je problem. Objekt je na pomorskom dobru i kao takav ne može biti u privatnom vlasništvu.
>>> Pravda za sve: Dodjelu koncesije na pomorskom dobru treba doraditi
Odgovoran gospodarstvenik, makar i bio uredno uknjižen u zemljišnim knjigama, makar i zna da nije riješeno pitanje naknade za oduzeto vlasništvo, zna da to (više) nije njegovo. To znači da za bilo kakav ozbiljniji zahvat (veći od npr. promjene stolica i/ili stolova) koji podrazumijeva i dozvole koje je ovlašten tražiti vlasnik ili po vlasniku ovlaštena osoba treba ili (pokušati) prikriti podatak o pomorskom dobru (što sigurno nije uredno postupanje) ili dobiti od države sve potrebne ‘papire‘ (ugovor, koncesiju, odobrenje...), što je (barem u kratkom ili razumnom roku) gotovo nemoguć zadatak jer državu tu izgleda ne radi (gotovo) ništa. U konkretnom slučaju postoje mnogi projekti, pa i onaj za promjenu postojećih instalacija (grijanje, hlađenje, kuhinja...) u plinske. To bi onome tko vodi posao značilo dizanje kvalitete i smanjenje troškova (a to bi onda omogućilo ili olakšalo, između ostaloga, i povećanje plaća kvalificiranom osoblju koje sve više odlazi u inozemstvo obavljati isti posao za veću plaću) i djeluje kao da je to tzv. win-win situacija (svi dobivaju).
No administraciji se, kao i državi, uopće ne žuri, najlakše je pronaći razlog za nepostupanje i/ili prebaciti odgovornost na drugog (grad ili općina na županiju i/ili državu, država i/ili županija na općinu ili grad). Dani se pretvaraju u tjedne, tjedni u mjesece, mjeseci u godine i, nažalost, to nikoga (osim na razni deklaracije, tu su svima puna usta slatkih riječi o potpori poduzetnicima i investicijama) posebno ne zabrinjava (osim poduzetnika koji ‘plaćaju račun‘).
>>> Pametno apelira na poništenje ‘malverzacijske’ uredbe o koncesijama na pomorsko dobro
Malus na izborima
Koje bi rješenje sve natjeralo na drukčije ponašanje? Pada nam na pamet npr. ono prema kojemu bi svatko tko dokaže da je pripremio projekt koji ne može realizirati zbog (pojednostavnjeno) krivnje države (uključujući i županije i gradove i općine) imao pravo izgubljenu dobit jednostrano odbiti od svojih obveza koje inače plaća. Tu bi se na drugoj strani pojavio minus, minusi bi se nakupili i valjda bi na kraju netko i odgovarao, a ako bi se takav primjer dobro publicirao onda bi nastao i znatan preventivan učinak i svi bi od toga imali koristi (prema jednoj sličnoj ideji svatko tko je na vlasti bi, bude li prijevremenih izbora, startao u nove s nekim malusom, znači da bi mu dobivenih 1000 glasova bilo uvaženo kao npr. 900 i sigurno se ne bi olako provocirali novi izbori i time svima nametali milijunski troškovi). Takvo rješenje ne bi tražilo nikakve troškove i bilo bi ga jako jednostavno implementirati. Kada je to već tako, treba se pitati i vjerujemo li da će se nešto takvo i usvojiti. Nažalost, ne vjerujemo. Bilo bi jako dobro da se varamo, ali iskustvo nas uči da ćemo se još jako načekati na usvajanje rješenja koja su negdje drugdje već davno standard.
Autor: prof. dr. sc. Hrvoje Kačer