Nekoliko poljoprivrednika dobilo je novac iz Fonda za ruralni razvoj, ali smatraju da su trebali dobiti više. Nemam uvid u dokumentaciju, no želim vjerovati da su ljudi iz Agencije za plaćanja u poljoprivredi korektno obavili posao. U ovom slučaju poljoprivrednici gotovo nisu imali pravo na žalbu jer nije riječ o upravnom aktu.
>>>Razvoju ruralnog turizma treba veća potpora države
To se jasno naglašava u članku 14. Zakona o poljoprivredi (stavak 2. Odluke iz stavka 1. ovoga članka nisu upravni akti). Doduše, imali su pravo podnijeti prigovor Povjerenstvu za prigovor Ministarstva, ali to je nešto sasvim drugo, odnosno o prigovoru odlučuje Ministarstvo o odluci koju je donijela njegova Agencija. Čak da Povjerenstvo i prihvati prigovor te preinači odluku Agencije, općenito se gubi mogućnost za pravedno rješavanje jer nema daljnjih instancija kojima bi se sudionici obratili kao što bi imali da je riječ o upravnom aktu.
Politička odluka
Kod upravnog akta postoji drugostupanjski postupak koji je, hajdemo to tako reći, nešto poput Povjerenstva za prigovore. Iako nakon drugostupanjskog postupka upravnog akta žalitelj više nema pravo na žalbu, može podnijeti tužbu nadležnom upravnom sudu, a na kraju i Visokom upravnom sudu.
To je u skladu s Ustavom, ali i s propisima Europske unije, pa se postavlja pitanje zašto za neka pitanja odluke nadležnih tijela nisu upravni akt, a neka jesu. Riječ je o političkoj odluci pri donošenju propisa. Moram priznati, za razliku od profesora na Pravnom fakultetu u Splitu Hrvoja Kačera ni sâm nisam bio načisto jesu li pisci Zakona o poljoprivredi u ovom slučaju imali pravo.
>>>Pravda za sve: Investicija od 15 milijuna eura dvije godine stoji zbog spore birokracije
Profesor Kačer smatra da je takav propis (koji nije upravni akt) skandalozan jer o novcu EU (ili nas poreznih obveznika) konačnu odluku zapravo donosi političar, a ne sud. Pitao sam ga može li se to možda braniti time što odluku donosi Agencija, a ne neka uprava u Ministarstvu, no rekao mi je da to nema nikakve veze. Uostalom, to je doista tako jer da nije, ne bi se u Zakonu posebno naglašavalo da to nije upravni akt. Da postoji pravilo koje kaže da odluke agencija nisu upravni akti, to ne bi trebalo posebno naglašavati u zakonima.
Poljoprivrednici su dobili novac za svoje projekte iz Fonda za ruralni razvoj, no smatraju da su trebali dobiti više. Žalit će se Povjerenstvu za prigovore, koje donosi konačnu odluku. Da je riječ o upravnom aktu, imali bi pravo i tužiti državu
Kačer kaže da to nije jedini zakon koji određuje da neki postupak nije upravni akt i da bi ih sve trebalo hitno promijeniti i dati građanima i poduzetnicima pravo da svoju pravdu potraže na sudu koji je mjerodavan reći imaju li pravo. Pretpostavljam da je ta isključivo politička odluka da dodjela novca iz Ruralnog razvoja nije upravni akt donesena zato da se skrati procedura jer bi svatko mogao podnijeti tužbu upravnom sudu. To može zakomplicirati stvari, pogotovo ako sud na kraju presudi da poljoprivrednik ima pravo, a ne Agencija, odnosno Ministarstvo.
Državu baš briga
Iako sam bio pomalo skeptičan prema profesoru Kačeru jer stajalište iznosi s pozicije pravnika, a ja kao novinarčić pokušavam sagledati širi kontekst, razmislivši upravo prije pisanja ovog teksta, zaključio sam da profesor ipak ima pravo. Netom prije pisanja teksta smatrao sam da bi se morala uzeti u obzir i činjenica usporavanja postupka, no to nije razlog da nekom uskratimo pravdu (koja može biti spora). Uostalom, konačnom odlukom drugostupanjskog upravnog postupka novac se isplaćuje, što znači da postupak nije usporen, jedino poslije, u slučaju tužbe, prijeti opasnost da sud presudi isplatu štete oštećenom iz državnog proračuna.
Znači, da je riječ o upravnom postupku, mjerodavni u Agenciji i Ministarstvu bili bi oprezniji da netko ne tuži državu. Ovako država donese konačnu odluku i baš je briga. Da, to zaista treba promijeniti.
POST SCRIPTUM
Bio sam nedavno poslovno u Italiji. To je zemlja koja mnogo ulaže u poljoprivredu i povlači mnogo novca iz fondova Eurospke unije. Iako ni njezine parcele nisu goleme, ondje ljudi mogu mnogo bolje živjeti od poljoprivrede negoli naši u Hrvatskoj. U ovom slučaju, kao što sam naveo, ne znam imaju li poljoprivrednici pravo, ali najlakše je buniti se protiv odluka države, uvijek nam je netko drugi kriv za nešto. Naši se poljoprivrednici, pa i konzultanti, još uče, a Talijani imaju višedesetljetno iskustvo pripreme projekata za potpore. Bilo bi dobro da poljoprivrednici sami pokušaju otkriti jesu li možda negdje pogriješili ili su postavili nerealne zahtjeve. Prije nego što ljude u Agenciji ili Ministarstvu optuže baš za sve.