Producenti Nebojša Taraba i Miodrag Sila zamislili su ’Novine’ kao proizvod namijenjen stranom tržištu, što je svakako hvalevrijedan i hrabar potez. Pa kada je već tako onda zašto ovu seriju samo uspoređivati s ostalim domaćim proizvodima sličnog formata, te ju tako nepotrebno tetošiti? Zato smo odlučili ukratko sagledati neke glavne komponente koje čine dramsku seriju, te tako iskreno ukazati na mane i prednosti ovog ostvarenja.
https://www.youtube.com/watch?v=gK3FsUzPhRE
GLUMA
Od početka prve epizode teatralnost glumaca i dikcija smetaju uhu. Njihov ton glasa i naglašavanje slogova često više priliče scenskoj izvedi ’Dunda Maroja’, nego stanju u redakciji. Novinari jednostavno tako ne govore. Glumci previše uživaju u svojim ulogama, jamačno uvjereni da stvaraju nešto veliko. Dobrih uloga ipak ima. Najbolje su mlada Tihana Lazović i Olga Pakalović. Zanimljivi su i Nikša Butijer te Zdenko Jelčić, čije lice kamera toliko voli da se doima poput ostarjelog balkanskog Alaina Delona. Aleksandar Cvjetković, isto tako je solidan u ulozi ’bad guya’ Karduma , premda je taj lik daleko najmanje razrađen. Branka Katić na trenutke je vrlo dobra, no apsolutno je nedopustivo da naglaske mijenja češće nego garderobu. Uvjerljivo je najgori Dragan Despot. Neprirodno maše rukama, kao što tobože političari rade. Nekontrolirano se dere, kao da je opsjednut svim duhovima iz Hamleta. Despot je glumac, koji će ako mu se dopusti, početi igrati neku svoju predstavu. Matanić očito ne zna kako ili ne želi kontrolirati glumce, a oni izgleda svoje greške ne shvaćaju.
REŽIJA i FOTOGRAFIJA
Nakon vrlo dobrog ’ Zvizdana’ Dalibor Matanić je podbacio. Režija mu je nekonzistentna, s glumcima je odradio uglavnom loš posao, a velik broj kadrova sami su sebi svrha, bez ikakva dosluha s pričom. Tako primjerice, u jednoj sceni s prve etaže stana pada plišani medvjedić. Matanić fokusira kameru na plišanog medvjedića, snima sve u slow motionu, medvjedić pada na pod. Zašto je to učinio, da bi odustao od takvih postupaka u nastavku serije? Pola jedne cijele epizode Matanić snima kose kadrove, da bi kasnije potpuno odustao i od tog kuta snimanja. U američkim serijama redatelji se najčešće izmjenjuju svaku epizodu, dok vizualni prosede određuju ’showrunneri’. ’Novine’ kao da je snimalo dvadeset redatelja, koji nemaju nikakav plan rada. Ne zna se tko tu drži uzde. Puno je još tu Matanićevih pretencioznosti za koje mjesta u žanrovskoj seriji nema. Nadalje, unatoč izvrsno filmskoj fotografiji panorama Rijeke, redatelj te slike koristi izvan konteksta priče. Gledatelj ima dojam da se serija odvija u nekom vakuumu, lažnom gradu bez ljudi i duše. Matanić je tako stvorio seriju bez napetosti i ritma, počinivši dva smrtna grijeha u žanrovskom djelu.
SCENARIJ
Ivica Đikić puno je toga doživio u svojoj novinarskoj karijeri, a i majstor je pisane riječi. Likove koje je stvorio inspirirani su onima iz hrvatskog medijskog svijeta i crne kronike, a događaji poput privatizacije Novog lista poslužili su kao uporišna točka priče. No, protagonisti se ne doimaju kao da su od krvi i mesa, već da su ideje, samo skice na papiru. Tako imamo mladu ambicioznu novinarku koja ide protiv sistema, njenog starijeg kolegu pragmatika, zlog poduzetnika-nacionalista, korumpiranog policajca... Ipak najveća zamjerka jest apsolutan nedostatak ikakvog humora, bilo u gestama protagonista, bilo u dijalozima. Hrvatski novinari preživljavaju zahvaljujući humoru, a i gosti stranica ’crne kronike’ nerijetko posjeduju sirovu duhovitost. Svijet je često ružno mjesto, no poneka šala ili bar osmijeh učinili bi seriju mnogo više autentičnom ali i zabavnijom. Jedina svjetla točka po ovom pitanju jest lik kojeg igra Nikša Butijer.
UTJECAJI
’Novine’ su u medijima reklamirane kao hibrid skandinavskih kriminalističkih serija i mozaika čiji dramaturški opseg obuhvaća cijelo društvo, kao što je to kirurški precizno učinila ’Žica’ Davida Simona. Novinari, odvjetnici i policajci ’prljava su zanimanja’ omiljena žanrovskim piscima. U ’Žici’ pak njihov rad je demistificiran, sveden na birokratske igre koje su tu da arhetipske likove policajaca i novinara gurnu na same margine stanice/redakcije. Ivica Đikić izjavio je, pak, kako su mu glavna inspiracija za ovo djelo, osim naravno gomile novinarskog iskustva, bile skandinavske kriminalističke serije. (Istovremeno režiser Dalibor Matanić u jednom intervju dnevnim novinama tvrdi kako takve serije nije nikada pogledao). Sličnosti sa Žicom su gotovo slučajne. ’Novine’ odbijaju svaki pokušaj geografske određenosti, dok je glavni lik ’Žice’ Baltimore , sa svim svojim dijalektima, ulicama i običajima. Usporedbe hrvatskih kritičara s ’Žicom’, tako se mogu okarakterizirati tek kao površno iščitavanje. Ako pak seriju treba usporediti s novim valom kriminalističkih skandinavskih mahom mediokritetskih ostvarenja, onda Novine i ne stoje toliko loše.
>>>Producenti Taraba i Sila: Seriju ‘Novine’ od početka smo pripremali kao izvozni proizvod