Prošlog su tjedna oči domaće javnosti, osim u Agrokor, bile uprte u gnijezdo rode Malene koja je, kao i svake godine dosad, čekala svog životnog partnera rodana Klepetana. Ljubav tog neobičnog para postala je simbol vjernosti i privrženosti koju su znali iskoristiti menadžeri iz Jane uzevši rode pod svoje marketinško okrilje. Da je netko rodama, ali i bilo kojem drugom stanovniku Lijepe Naše, prije 15 godina, koliko Malena čeka svoga Klepetana, rekao da će se pojaviti na bocama buteljirane vode, a uz to da će netko tu vodu zaista kupovati, rekli bi mu da nije pri zdravoj pameti. Jer, zašto kupovati vodu pored tolike količine sasvim dobre vode iz pipe?
No isto kao što bi se tada svi čudili narodu koji kupuje vodu na, recimo, kioscima, danas se čude kupcima takozvane boutique vode, premium kapljica čija se cijena penje i do 400 dolara po litri. Ako je suditi prema svjetskim medijima, poput Tatlera, ta je premium voda posljednji tržišni hit i sasvim je izgledno da će u idućim godinama procvjetati tržište ne samo tih finih kapljica već i njihovih poznavatelja iliti ‘connoisseura‘. O jednom od takvih, Martinu Rieseu, nedavno je pisao i magazin Tatler u svom članku posvećenom fenomenu procvata zaista preskupe ‘boutique‘ vode.
Riese, kao vrstan stručnjak za bezbojnu, bezmirisnu tekućinu, samo će se u rijetkim dijelovima svijeta poslužiti vodom iz pipe. Ako slučajno nije na Aljaski, Britanskoj Kolumbiji ili njemačkom gradiću Flensburgu, njegov će izbor pasti na buteljiranu vodu Iskilde iz Danske, Vichy Catalan iz Španjolske ili pak magnezijem punu vodu Roi koja se puni u susjednoj Sloveniji.
Zdravlja i luksuz
Riese, rodom Nijemac, godine svoga života proveo je istražujući različite vrste voda, a danas živi i zarađuje kao jedan od najvećih svjetskih stručnjaka za vodu i vodni sommelier u vrhunsku losanđeleskom restoranu Ray‘s and Stark Bar. No da ne bi bilo zabune, voda koju Riese kupuje umjesto da je popije direktno iz pipe nije u rangu Jane ili čak i Eviana nego stoji i do 30 puta više od prosjeka. Jedan od argumenata kojim kupci i poznavatelji opravdavaju tako visoku cijenu činjenica je da takve vode sadržavaju specijalne minerale koji im daju specifičan okus. Kako je Tatleru objasnio Riese, voda je mnogo kompleksnija nego što misle prosječni potrošači. To što nema i ne smije imati nikakav miris ne znači da nema nikakvog okusa.
– Svaka buteljirana voda sadržava specifičnu mineralnu kompoziciju, koja ovisi o njezinom izvoru, odnosno tlu kroz koje prolazi. Ti joj minerali daju okus koji može biti slan, gorak pa čak i voćni. Meni je fascinantno da piće bez ikakve boje ili mirisa može imati toliko okusnih varijacija – objasnio je Riese.
Potvrda statusa
Potrošači će krenuti njegovim stopama i kušati različite vrste vode zahvaljujući trendu sve zdravijeg načina života. Sve više potrošača odlučuje odbaciti nezdrave životne navike, više vježbati, hraniti se zdravije i piti više – vode. No premda će zbog toga sve više potrošača hodati s bočicom vode u ruci, to i dalje ne znači da će za njih biti spremni platiti sulude cifre (primjerice, u LA-u, Londonu i Parizu u nekim je restoranima moguće popiti vodu koja stoji nevjerojatnih 400 dolara). Postavlja se pitanje, je li ta voda zaista vrijedna tog novca? Sve i da je deset, pedeset puta jeftinija? Vodni sommelier Riese to objašnjava riječima da se sve više potrošača, upravo zbog spomenutog trenda zdravijeg života, okreće pijenju, ali i istraživanju zdravstvenih ‘benefita‘ ispijanja vode.
[caption id="attachment_269328" align="aligncenter" width="671"] Martin Riese[/caption]
Baš kao što je bogatiji sloj prije par stotina ili tisuća godina uživao u banjama s ljekovitom vodom tako i danas, u potrazi za što zdravijim prehrambenih izborima, traga za savršenim bočicama vode u kojima će pronaći ljekovite, blagotvorne sastojke. No iako je voda sa zdravstvenog stajališta najbolji izbor za piće, luksuzna se voda ipak ne kupuje (samo) zbog zdravstvenih razloga. Ona je danas postala statusni simbol. Kako je za Tatler objasnio Michael Mascha, autor knjige ‘Fine Waters: A Connoisseur’s Guide to the World’s Most Distinctive Bottled Waters‘: ‘Prije biste vodu pili kad ste bili žedni. Danas voda prolazi transformaciju iz ‘commodityja‘ (slob. prijev. roba) u proizvod, brend‘. Mascha to uspoređuje transformacijom nekih drugih proizvoda prisutnih u kućanstvu. Tako je, primjerice, prije dvadeset ili više godina svako domaćinstvo upotrebljavalo u prosjeku jednu ili maksimalno dvije vrste ulja. Ulje je jednostavno bilo ulje. Stanje je danas prilično drukčije pa će, posebno bogatiji sloj, u smočnicama držati ulje koje stiže iz različitih krajeva (npr. dalmatinsko i istarsko maslinovo ulje), s različitim aromama ili jednostavno drukčije vrste (sezamovo, kokosovo).
Punokrvni snob
– Uvijek će postojati ljudi koji nikad neće piti buteljiranu vodu, ali, opet, uvijek će postojati i oni koji idu u McDonald‘s i misle da jedu hranu – zaključuje Mascha. No uspoređivali oni vodu iz pipe s McDonald‘som ili ne, činjenica je da i dalje ne postoji nijedan suvisli argument zašto bi itko bočicu vode platio koliko, primjerice, komunalne račune za cijeli mjesec.
Naravno, neke se vode crpe sa zaista dalekih, gotovo nedostižnih izvorišta i vrijedi ih platiti više, ali, opet, par stotina dolara? Dakle, bez obzira na to koliko je zdrava ili otkud dolazi, brojni će potrošači kupiti vodu po cijeni od 200 dolara koliko primjerice stoji litra vode Filico iz Osake, samo zato što vole luksuz i traže proizvode koje mogu pretvoriti u statusne simbole. Prema Tatleru, to je dio trenda rasta ‘snobmoditiesa‘ iliti posve običnih proizvoda koji se pretvaraju statusne simbole. Povod za takvo što činjenica je da je luksuz postao demokratiziran, sve više si ljudi može priuštiti putovanje, dobar automobil ili luksuznu torbicu. Na stranu što se ta većina zadužuje ne bi li kupila klasične statusne simbole, ona ih ipak posjeduje, što može smetati ‘punokrvnim‘ snobovima. Dakle, procvat tih ‘boutique‘ voda rezultat je trenda zdravlja i potrebe više klase da kupuje proizvode koji će svjedočiti o njezinu statusu.