Bez brze operacionalizacije u svim segmentima to neće biti reforme, nego skup mjera skrojen za Europsku komisiju i pojedine interesne skupine kojima je najvažnije samo da stvari drže vodu dok majstori ne odu
Nakon dugog očekivanja i gotovo pola godine od izbora napokon je Vlada predstavila reformski paket. Čudotvornu knjigu mjera koje bi gospodarstvo i državu trebale izvući iz krize, ali i učiniti Hrvatsku boljim mjestom za život, ulaganje, rad i sutradan uživanje u mirovini. Paket mjera koji će nas približiti onim najboljima, odnosno gospodarstvo i državnu upravu učiniti učinkovitijima i racionalnijima ili, da se izrazim slikovito, bržim trkačima u utrci s globalnim igračima na svjetskom tržištu.
Nova privatizacija za odabrane?
Reforme napokon počinju, i to bolnim vijestima da će današnje radno stanovništvo, osim što će morati dodatno raditi za svoju mirovinu, još morati odraditi i uplatiti svojim radom dio mirovina za prošle naraštaje, za koje su vrijedila druga pravila. Da se ne zaboravi: tko je u drugom stupu, ima još jedan dodatni rizik koji zasad ne možemo izmjeriti. Reformski je, ali da boli, nitko ne može poreći, a najvažnije je da napokon, kao i u slučaju povećanja naknada za dopunsko zdravstveno, nije prevladao populizam.
Hoće li najavljena prodaja državne imovine postati nova ‘privatizacija‘, sada samo za odabrane i dokazane investitore iz prve i druge privatizacije, ili je najavljena prodaja transparentan potez stavljanja u funkciju državne imovine, ostaje da se vidi, ali brzina kojom se traži privatizacija nije dobra. Hoćemo li pod pritiskom rokova najprije prodavati pa onda razrađivati modele aktivacije državne imovine, iz dokumenata se ne vidi, ali čini mi se da se operativno upravo to događa, što nije dobro. Načelno nisam za rasprodaju imovine (tvrtke ili zemljišta) koja u svome modelu prihode temelji na položajnoj renti, nego da se ona aktivira ne samo koncesijama već i udjelima u društvima koja se njome koriste. Najmanje je dobro to što je namjena tih sredstava smanjenje duga. Tako postavljenom politikom smanjenja javnog duga javno iznesena stajališta o neprodaji HEP-a, Hrvatskih šuma ili Hrvatskih voda vrijede samo do idućega kruga krize (koji će sigurno doći). Dug se treba smanjiti sniženjem troškova i privilegija države te rastom prihoda i zaposlenosti, a ne prodajom državne imovine. I to rastom prihoda i zaposlenost i dobiti koji dolazi od tvrtki koje neće i ne mogu bježati s kapitalom iz Hrvatske, pa ni transfernim cijenama.
Kako aktivirati golemu štednju
Nadam se samo da su svi oni koji odlučuju o načinima privatizacije svjesni da je štednja u bankama golema i da svi traže način na koji bi je aktivirali. Od prihvaćanja te činjenice svi bi mogli imati koristi: i država i građani, pa i tržište kapitala. Zašto ne bih kupio dionice npr. ACI-ja? Ako to žele strani ulagači, želim i ja (i to za istu cijenu). Pri tome ponovna politička prepucavanja u vezi s Podravkom ne upućuju na to da sve stvari idu u dobrom smjeru i asociraju na ne tako davna vremena iz afere ‘Spice‘, a znamo kako je to završilo.
S tim prvim reformskim potezima vjerujem da je jasno da svaku raspravu o smanjenju PDV-a u turizmu (koje svi zagovaraju) treba skinuti s dnevnog reda jer ne vidim nijedan fiskalni razlog za njegovo ukidanje, ali i nijedan razlog koji pokazuje da je PDV element koji ruši konkurentnost tog dijela našega gospodarstva. Prvo, najviše ga u proračun uplaćuju strani turisti; drugo, osim PDV-a, boravišne pristojbe i nešto koncesija nema drugoga prihoda države koji bi se odnosio na turizam.
U svakom slučaju, za mnogo elemenata reformskog paketa trebamo čekati akcijske planove, malo je mjerljivih ciljeva postavljeno, ali nedostaje ključan element – porezna reforma i monetarna politika kao kruna svega (iako je jasan cilj povezan s uvođenjem eura). Sve ćemo te mjere još morati pričekati (što je itekako dobro), ali i zato što vjerujem da ministar Marić jako dobro zna što radi i što svaka brzina radi brzine tu može biti kobna. Ostaju nam još reforma pravosuđa, demografska politika i sustav unapređivanja znanja i obrazovanja, industrijska politika i tržište rada itd.
Sada više nema natrag
Počelo je i sada nema natrag. Počelo je bez populizma (što je još bolji znak), ali naglasimo da bez brze operacionalizacije u svim segmentima reformskoga paketa to neće biti reforme, nego skup mjera skrojen za Europsku komisiju i pojedine interesne skupine kojima je ionako najvažnije da stvari drže vodu samo dok majstori ne odu. Sada znamo što trebamo i kako, jedino mi dopustite da budem skeptičan i pitam tko će to provesti.