Temu s prošlotjednoga Poslovnoga kluba ‘Gospodarstvo i mediji - koliko se vole?‘ preveo sam u ‘Gospodarstvo i mediji - gdje je zapelo‘. Nadao sam se da ću izaći nešto pametniji, da ću čuti odgovore na brojna pitanja koja već godinama vise u zraku.
Nakon inspirativnog Nikice Gabrića, dočekao me hladan tuš na panelu - PR-ovci su ti koji koče uspješnu suradnju medija i gospodarstva?! Umjesto odgovora na gomilu pitanja, slušali smo o tome što PR-ovci zahtijevaju od medija ili urednika - pa ne rade PR-ovci na svoju ruku, valjda ih netko plaća?! Ali to je zgodna tema, šutnuo ih je Milanović, pa hajde da svi malo nastavimo u istom smjeru. Dobro, rekao sam, ukinite nas kao i Vlada, pa dajte da se vratimo na temu. No nismo čuli ni prave odgovore. Pa čak ni ključna pitanja, poput sljedećih:
Deset pitanja za medije 1. Jesu li dnevne novine preskupe za ono što nude? (Od sramnoga kartelskog dogovora 2007. kada je cijena otišla sa šest na sedam kuna unatoč tome što je PDV spušten s 22 na 10%, na što AZTN nije reagirao)
2. Je li tajna uspjeha 24sata pitko novinarstvo namijenjeno ciljnoj publici uz prihvatljivu cijenu?
3. Je li naklada/gledanost jedini kriterij kojim se vodimo kad planiramo oglašavanje?
4. Jesu li mediji ponudili nove proizvode kojima će gospodarstvu ponuditi nekakav povrat na uloženo?
5. Gdje je prostor za sinergiju medija i gospodarstva?
6. Zašto mediji nemaju interesa promovirati prave, dobre, uspješne priče?
7. Zašto nema dovoljno stranica na kojima možemo kvalitetno pričati o gospodarstvu?
8. Tko treba educirati javnost o reformama pred nama?
9. Postoji li u Hrvatskoj više od 10.000 čitatelja koji su spremni kupiti poslovni dnevnik ili ozbiljan tjednik?
10. Koliko su mediji kao industrija u krizi svojom krivicom?
Kada 24sata dosežu više ljudi nego Jutarnji, Večernji list i Slobodna Dalmacija zajedno (izvor MediaPuls), jesu li se mediji zapitali: imamo li problem? Imamo li čitatelja koji je spreman platiti ovo što nudimo svaki dan? Imamo li tvrtke koje će nas podržati i koje ćemo mi podržati - znate postoji sintagma o društveno odgovornom poslovanju? Jesmo li ponudili što tim tvrtkama da se uvjere kako u nama imaju stabilne partnere koji će promicati zdravu osnovu društva - realni sektor koji puni budžet i osigurava sve ostalo u državi?
Mužnja potrošača Nikica Gabrić inspirativno je neka od tih pitanja postavio u uvodu i rekao da ako se sami ne dogovorimo kako ćemo si pomoći, nitko sa strane to neće učiniti za nas. Velike strane tvrtke ulažu mnogo više na matičnim tržištima jer tamo moraju biti i društveno odgovorne, a i konkurencija im je veća. U Hrvatskoj uživaju neku vrstu mini monopola, gdje je interes potrošača uvijek zadnji - bitno je da ga muzemo dok diše. I iznio je zanimljiv primjer: ulaganjem u oglašavanje Poliklinike Svjetlost stvorio je cijelu novu industriju, u kojoj je sada i nekoliko konkurenata. Od marketinškog budžeta 20 posto troši na Google Adwords, čime privlači 46 posto klijenata - dakle svjesno baca velik dio oglašivačkog budžeta, a možda i više na kanale koji su znatno manje efikasni ili uopće nisu efikasni, ali mu osiguravaju pozicioniranje na tržištu.
Na skupu nisam čuo novi primjer koji bi nas potaknuo na drukčije razmišljanje. Gospodarstvo više nije u mogućnosti bacati pola marketinškog budžeta kao ranije jer ne znamo koja polovica ne daje rezultate. Mediji svakodnevno ruše vlastite pozicije (o tome smo čuli na skupu, ali tome smo svjedoci i sami svaki dan) i narušavaju odnose s tvrtkama koje još imaju onih 50 posto za oglašavanje - ali na mjestima i na načine koji nose rezultate. Tim se načelima osobno vodim u PR-u - objava u mediju koji nema velik doseg danas nije cilj PR-a, ali je mogu iskoristiti za komuniciranje s kolegama ili branšom. I uvijek ću pitati klijenta koliko oglašava jer i ti mediji moraju od nečega živjeti. Neću jedno drugim uvjetovati, ali ću u svakoj prilici nastojati graditi i odnose, pa ću platiti oglas u PR prilogu koji je izašao na dan kad nas se prozvalo jer smatram da time gradim odnos, jer mi sam oglas neće donijeti povrat. Veliki je problem i medija i gospodarstva da odnose ne grade i da su zato i jedni i drugi tamo gdje jesu. A zato im je najmanje kriv PR - jer mi smo tu upravo da bi nesporazuma bilo što manje. Idemo zajedno iščistiti te koji to ne znaju raditi ili ne razmišljaju na ovaj način, nema struke u kojoj je sve savršeno. Zajedno rastemo, razjedinjeni sigurno padamo.