Kada se jednom bude radila rang - lista zakona koji su izazvali najviše pozornosti stručne i druge javnosti, aktualna izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju koja je usvojena na posljednjoj sjednici Hrvatskog sabora i koja je stupila na snagu 30. rujna ove godine zasigurno će zauzeti jedno od vodećih mjesta.
Uz trajno sukobljene strane, s jedne strane banke, s druge strane kreditni dužnici u čije ime istupa Udruga Franak, pravi interes ostvarili su mediji koji mjesecima podižu tiražu odnosno gledanost tom temom
Na brzinu i površno
Autor ovog teksta još se potkraj 2008. obratio tadašnjem predsjedniku Vlade zbog problematike jednostranih promjena kamatnih stopa. Premijer, neovlašten za to, tada me je uputio na guvernera Hrvatske narodne banke, koji je u manje od mjesec dana također poručio da HNB ne rješava pojedinačne prigovore potrošača odnosno klijenata kreditne institucije te stoga nije ovlašten ni utvrđivati valjanost odnosno nevaljanost odredaba pojedinih ugovora. Iako netko može kazati kako je lako biti ‘general poslije bitke‘, sigurno bi bilo zanimljivo vidjeti što te iste osobe kažu danas i koliko su mogle spriječiti nastanak štete koja je danas golema, a nisu ‘jer nisu za to nadležne‘. Kada se već toliko dugo i predugo čekalo da se problem riješi, bilo bi za očekivati da se pripremilo nekoliko varijanti zakona i to s odredbama koje su temeljito stručno pripremljene, ali na posljednjem zasjedanju Hrvatskog sabora jednoglasno je usvojena tek novela – izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju. Uz velike pohvale (uglavnom onih izravno zainteresiranih) zakonu opća je ocjena da je pisan dosta ‘teškim‘ odnosno kompliciranim rječnikom i vjerojatno će imati dosta problema u provedbi u praksi. Propisano je stupanje na snagu 30. rujna 2015., zakonski tekst sigurno će biti još mnogo komentiran, ali čini nam se da već sada i prije nego što je zakonski tekst objavljen treba ukazati na veliki nedostatak koji će (ako se ne ispravi) uzrokovati dodatnu veliku i potpuno nepotrebnu štetu. Naime, pred hrvatskim sudovima u tijeku je jako mnogo sudskih postupaka u kojima su tužene hrvatske banke zbog problema koji su već doživjeli pravorijek Vrhovnog suda RH prema uloženoj tzv. kolektivnoj tužbi. Taj je pravorijek potvrdio presudu Visokoga trgovačkog suda RH kojom je presuđeno da je devizna klauzula (svaka, ali i ona u CHF) zakonita, ali i da je nezakonito jednostrano mijenjanje kamata bez unaprijed ugovorenih objektivnih kriterija za to (libor i sl.). Ti postupci dosta opterećuju ionako preopterećene hrvatske sudove i time ugrožavaju i drugim pravnim subjektima pravo na suđenje u razumnom roku i učinkovit pravni lijek. Kada je to već tako, kada se zakonodavac odlučio na zakonsku konverziju kredita u CHF, stvarno nije jasno kako to da nije propisao da onaj tko se odluči prihvatiti ponudu banke (koju je ona dužna poslati) više ne može voditi sudski postupak o toj istoj stvari.
Zašto ‘možda‘?
U pravu je poznato da se ne može istodobno voditi dva ista postupka i to su slučajevi zabranjene litispendencije. Dosta je teško automatski to prenijeti i na ovu situaciju, ali bît je više nego jasna. Nastavljanje postupka pred sudom u isto vrijeme u kojem se koristi blagodatima zakona i prisiljava banku na konverziju nije u redu i predstavlja neku vrstu šikaniranja. Točno je da bi se i sudovi mogli tako postaviti, ali teško nam je povjerovati u taj tip pravosudne kreativnosti. S obzirom na to da će se izgledno Hrvatski sabor raspustiti i da ovaj saziv neće mijenjati tek usvojenu novelu, a da će Vlada biti tek ona tehnička, teško je vjerovati i u neku žurnu uredbu. Dakle, imat ćemo sukobe na dva kolosijeka, imat ćemo nepotrebnu štetu, sve samo zato što se zakonski tekst nije dostatno precizno i stručno formulirao, posebno i zato što očito nisu simulirane moguće situacije. S druge strane, kako se tome čuditi kada u tekstu Prijedloga Zakona broj 899 stoji i sljedeća rečenica: ‘Iako je možda u trenutku odobravanja kredita, zaštitni mehanizam vezan uz CHF potrošačima nosio niži obrok ili anuitet…‘ Dakle, piše ‘možda‘, a svi, baš svi su se odlučivali za CHF zato što je jamčio (u tom trenutku) nižu mjesečnu ratu ili obrok. Naravno da je i ‘stručnjaku‘ koji je pisao tekst zakona to jasno, ali pokazuje kako se uporno i ustrajno, bez ikakve odgovornosti, površno pristupa ozbiljnim stvarima.