Već smo i sami sebi dosadni s nažalost potpuno točnom tvrdnjom da je rak-rana hrvatskog zakonodavstva to što ne postoji potrebna razina koordiniranosti koja bi osigurala da se različiti dijelovi pravnog sustava skladno nadopunjavaju, odnosno koja bi spriječila nepotrebna sukobljavanja.
Naravno da pravna struka raspolaže instrumentima kako rješavati klasične sukobe zakona (tako prednost ima kasniji zakon nad ranijim, a specijalni nad općim), ali to ne mijenja činjenicu da je riječ o potpuno nepotrebnim problemima. Kako npr. osim nepotrebnim i potpuno negativnim, čak i apsurdnim ocijeniti to što dva različita ministarstva iste vlade gotovo istodobno izrade i postignu prihvaćanje najprije na Vladi RH, a nakon toga i u Hrvatskom saboru dvije bitno različite definicije istog pojma ‘izvanbračne zajednice‘ (jedna u Zakonu o nasljeđivanju, druga u Obiteljskom zakonu) i punih 12 godina od tada nije bilo dovoljno da se uočeni problem riješi. Kada ne uspijevamo riješiti stvari kao što je izvanbračna zajednica, stvarno se trebamo zabrinuti kako se nadati rješenju težih problema.
Tri zakona
Pod težim problemima mislimo na to kako sankcionirati loše zakone (odnosno njihove dijelove). Jedno je kada se time bavimo načelno, ali mi imamo mali milijun konkretnih primjera. Za potrebe ovog teksta izabrali smo primjer koji stvarno vrijeđa svačiju zdravu pamet, a već godinama ne samo zakonodavac nego i Ustavni sud RH to samo gledaju i ne poduzimaju apsolutno ništa. Vrlo konkretno, riječ je o nametnutoj vlastitoj obvezi države koja je sebi priskrbila svu korist, a nakon toga sav teret prepustila općinama i gradovima. Kao najpoznatiji primjer služi grad Stari Grad na otoku Hvaru. Na počecima samostalne hrvatske države donesen je Zakon o pretvorbi društvenih poduzeća, koji je poslije slijedio Zakon o privatizaciji. Ti zakoni morali su biti u potpunom skladu s budućim Zakonom o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, ali i drugim zakonima. Umjesto toga, što se dogodilo?! Društvenu pretvorbu su, pored ostalih, prošle i sve hotelske kuće. Nakon pretvorbe država je prodala praktično sve dionice za koje je netko pokazao svoj interes, a te su dionice uvijek značile i većinski paket dionica uz one koje su po popustima kupili zaposlenici toga društva. Tako su pretvoreni hoteli privatizirani, a svi su zaboravili na to da su ti hoteli uglavnom građeni na zemljištima koja su oduzimana u bivšoj državi i ili nisu plaćana ili su plaćana po socijalističkim standardima toga vremena. ‘Zaborav‘ je trajao i u vrijeme donošenja Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, pa je dano pravo na novu naknadu za oduzimanja prije 1978.
Tako se dogodilo da je država uzela novac od dionica za najprije pretvorena, a zatim privatizirana društva, propisala da se ima pravo tražiti nova naknada (ovaj put tržišna) za oduzeta zemljišta (pa i ona na kojima su građeni hoteli i tvornice), a ‘zaboravila‘ je da je u bivšem sustavu oduzimanje obavljano u korist tadašnjih općina koje su nakon toga to zemljište davale na korištenje društvenim poduzećima (onima istima koja su kasnije pretvarana i privatizirana).
Grad Stari Grad imao je tu nesreću da su na njegovom području građeni hoteli na oduzetom zemljištu koje nije plaćeno. To je zemljište prednik Grada Staroga Grada dao besplatno na korištenje hotelskom poduzeću, a kada je na red došla pretvorba, u procjenu temeljnoga kapitala ušlo je i to zemljište, ali ne i bilo kakve obveze na osnovi oduzimanja. Sav novac od prodaje dionica uzela je država, a sve obveze prepuštene su Gradu Starom Gradu. Zato je Grad Stari Grad praktično stalno u situaciji blokade, unatoč najboljem vođenju lokalne samouprave. Naravno, tu je bitan i rad upravnih tijela i sudova, za koje odgovara država, a čija sporost izravno utječe na kamate.
Jednak polazni položaj
Takvo rješenje nije i ne može biti u skladu s Ustavom RH, koji obvezuje na jednakost pred zakonom, a ta jednakost odnosi se i na jednakost jedinice lokalne samouprave i centralne države. Nema jednakosti ako koristi uzme jedan (država), a sve terete prebaci (jer hijerarhijski to može) na drugoga (gradove i općine). Nema tu ni legitimnog očekivanja, ni srazmjernosti, takav je postupak u grubom sukobu sa svim što predstavlja europsku pravnu stečevinu. Ako je tako, logično je pitati se zašto se onda to godinama ne rješava. Nažalost, odgovor je jednostavan i jasan. Zato što država svjesno zatvara oči pred problemima koji muče neke druge a ne nju, tim prije ako ih muči zato što ih se država oslobodila. Koliko će to moći tako trajati teško je kazati, ali kako je izdržljiv hrvatski čovjek tako su izdržljivi i općine i gradovi. Odgovorna vlast morala bi odmah sazvati sve čelnike gradova i općina i istražiti koliko ima takvih apsurdnih i nepravnih rješenja, zatim ih odmah ispraviti i omogućiti svakomu jednak polazni položaj.