Prava je istina da se, unatoč tome što prije stjecanja punopravnog članstva nismo dio EU i ono što predstavlja pravnu stečevinu Europske unije nije dio našega pravnog sustava (u smislu da nas obvezuje jednako kao i članice EU), Hrvatska se već godinama priprema za trenutak punopravnog članstva.
U jednom dijelu to se radi tako da se u donošenju novih zakona i promjenama postojećih vodi računa o usklađenosti s acquis communautaire, pa je prigodom donošenja zakona potrebna i tzv. potvrda o usklađenosti. No hrvatski zakonodavac očito se odlučio učiniti i korak dalje, što znači i donositi propise na način koji znači praćenje europske sudske prakse i normativnu reakciju na koju ne samo da nismo obvezni nego to nećemo biti ni kada postanemo punopravni član EU. Riječ je o promjenama u Zakonu o trgovačkim društvima, jednom od najvažnijih zakona za hrvatsko gospodarstvo, ali i jednom od najkvalitetnijih zakona. Doživio je već pet novela, jedno vjerodostojno tumačenje, jednu odluku Ustavnog suda i jedan pročišćeni tekst. Nakon pauze od zadnje novele u trajanju od više od tri godine zakonodavac se odlučio za novelu objavljenu u NN 111/2012., koja je stupila na snagu 18. listopada 2012. Osim drugih promjena ta novela sadrži i jedan novi oblik trgovačkog društva - jednostavno društvo s ograničenom odgovornošću ili skraćeno j.d.o.o.
Britanci prvi počeliU obrani načela acquis communautaire, posebno slobode kretanja roba, usluga, kapitala i osoba, europska sudska praksa je radi slobode poslovnog nastana dopustila funkcioniranje trgovačkih društava na jednak način na cijelom području EU, bez obzira gdje su osnovana i gdje im je sjedište. To je bila reakcija na masovna osnivanja trgovačkih društava u Velikoj Britaniji po minimalnoj cijeni uloga od jednog penija, za usporedbu s minimumom u Njemačkoj od 25.000 eura. Nakon što se to dogodilo, njemački zakonodavac dopustio je osnivanje za jedan euro i ‘migracije’ poduzetnika motivirane navedenim razlikama prestale su se događati.
Za razliku od klasičnoga kašnjenja hrvatskog zakonodavca u reakciji, ovaj se put dogodilo suprotno - ostavljajući i dalje postojanje klasičnog d.o.o.-a s minimalnim temeljnim kapitalom od 20.000 kn sada je omogućeno i osnivanje jednostavnog d.o.o.-a s minimalnim temeljnim ulogom od 10 kuna i sigurno je da nam se neće događati da poduzetnici bježe u inozemstvo i osnivaju trgovačka društva, primjerice u Sloveniji, samo zato jer im je to jeftinije.
Uplata u gotovini?!Novi, jednostavni j.d.o.o. smije imati najviše tri člana - osnivača (što će značiti mogući problem kod smrti nekog od osnivača koji ima više od jednog nasljednika) i samo jednog člana uprave, a jednu četvrtinu dobiti mora izdvojiti u posebne rezerve. Nema nikakvih ograničenja u poslovanju, pa ni u broju ili vrsti djelatnosti za koji je registriran. Iako se može naći formalno opravdanje, ipak djeluje pomalo komična odredba da se temeljni kapital uplaćuje isključivo u novcu (a kako bi inače kod iznosa od deset kuna?). Posebno je interesantno što su sastavni dio novele Zakona o trgovačkim društvima i posebni obrasci, koji postupak registracije čine maksimalno transparentnim i jednostavnim.
Potrebno je i raščistiti s mogućim primjedbama da tako nizak minimum uloga znači i manju odgovornost i društva i eventualno osnivača i ovlaštene osobe. Velika je zabluda da visina temeljnoga kapitala išta znači za vjerovnika i (ne)mogućnost namire tražbine koju ima. Vjerojatno najveće temeljne kapitale u Hrvatskoj imaju trgovačka društva koja se smatraju vrlo nepouzdanim dužnicima. To je logično jer nema nikakve zakonske zapreke ni ograničenja da se temeljni kapital založi ili čak i otuđi, ma kakav i koliki bio.
Pravodobna informacijaDakle, ta zakonska promjena ne utječe sama po sebi negativno (kao ni pozitivno) na položaj vjerovnika, ali svaki vjerovnik uvijek ima mogućnost tražiti dodatna kvalitetna sredstva osiguranja. Ono što je loše, ali ipak treba priznati, činjenica da će bez zakonske promjene poduzetnici ‘migrirati‘ tamo gdje su troškovi osnivanja niži dovela je do istog zakonskog rješenja koje sadrži najnovija novela Zakona. Nije na to trebalo ‘natjerati’ tek blisko stupanje u članstvo EU.
Slobodu kretanja robe, usluga, kapitala i osoba nećemo moći mijenjati kao i mnogo toga drugoga i s tim se treba pomiriti što prije. Ipak, nitko nam ne smije oduzeti pravo ni žaljenja ni prigovaranja zašto o svemu bitnom nismo pravodobno informirani, a informacije dobivamo, stječe se utisak, onda kada to više nije moguće izbjeći.