Nema zapreka da ugovor o uzdržavanju sa starijim osobama u zamjenu za njihovu imovinu ne sklope tvrtke, a ne susjedi ili rođaci. Za uzdržavane to je sigurnije, a za tvrtke dobar posao. No treba paziti na veliku razliku između doživotnog i dosmrtnog uzdržavanja
Nije rijetkost da se u medijima pojave tekstovi o starijim osobama koje su sa susjedom, rođacima ili tek poznatim osobama sklopile ugovor o uzdržavanju u zamjenu za svoju imovinu, a da su prevarene, da im se uzdržavanje ne plaća, a njihova je imovina, u pravilu nekretnine, već uknjižena na davatelja uzdržavanja. A onda se vuku sudski sporovi... Mnogo se toga može izbjeći ako se u taj ‘posao’ uključe poslovni subjekti, za što nema nikakve zapreke. Zakon o obveznim odnosima osim ostalih ugovora uređuje i ugovore o doživotnom (čl. 579. – 585.) i dosmrtnom uzdržavanju (čl. 586. – 589.). Riječ je o dva vrlo slična, ali opet različita ugovora.
Zaštita od nasljednika
Ugovorom o doživotnom uzdržavanju jedna se strana (davatelj uzdržavanja) obvezuje da će drugu stranu ili trećega (primatelja uzdržavanja) uzdržavati do njegove smrti, a druga strana izjavljuje da mu daje svu svoju imovinu ili dio nje, s time da je stjecanje stvari i prava odgođeno do trenutka smrti primatelja uzdržavanja. Naravno, postoji element neizvjesnosti (pravni je naziv aleatornost, izveden iz riječi ‘alea’ ili ‘kocka’), ali u kojem poslu nema rizika? Moguće je da će davatelj uzdržavanja preplatiti ono što primatelj daje, ali ako se dobro procijeni, mogućnost gubitka vrlo je mala.
Kao i kod svakoga drugog posla, što davatelj uzdržavanja sklopi više ugovora, veći su izgledi da će se, prema zakonu velikih brojeva, izbjeći ekstremne situacije. Naravno, iako davatelj uzdržavanja nije vlasnik imovine sve dok je primatelj uzdržavanja živ, to nikako ne znači da se davatelju ne može osigurati u odnosu na nekretnine (a u pravilu će se imovina sastojati od nekretnina) potrebna pravna sigurnost. To znači da se ugovor o doživotnom uzdržavanju knjiži i ako primatelj uzdržavanja nakon toga na bio koji način raspolaže nekretninom; to za davatelja uzdržavanja nema baš nikakvoga pravnog značenja.Kad govorimo o poslovnom subjektu davatelju uzdržavanja, velika je pogodnost što nema zajednice života koja se, inače, često ugovara i koja je ne samo kamen smutnje i loših odnosa nego i idealan način za izigravanje davatelja uzdržavanja (u pravilu primatelj uzdržavanja koji se želi riješiti davatelja jer je npr. našao nekoga tko nudi više izjavi da su odnosi toliko poremećeni da je daljnji zajednički život nemoguć, a upravo taj život bio je odlučujući za sklapanje ugovora). Naravno, velika je prednost poslovnih subjekata za državu, poslovni moral i pravnu sigurnost i to što su uplate žiralne; tako se sprečava, ili barem otežava, ono što se obično naziva pranjem novca. Kad je riječ o nekretninama (a već smo naveli da je to gotovo pravilo), svake godine koju primatelj uzdržavanja doživi nakon sklapanja takvog ugovora porez na promet nekretnina smanjuje se za pet posto, što znači da je nakon dvadeset godina nula, što nije baš zanemarivo. Nasljednici nemaju nikakve veze s tom imovinom jer ona nije slobodna za nasljeđivanje, drugim riječima, ne ulazi u ostavinu, a čak ni nužni nasljednici kojima ne ostane ništa ne mogu doći do te imovine. Naravno, davatelj uzdržavanja nema nikakve veze ni s bilo kakvim dugovima ostavitelja koji je primao uzdržavanje.
Ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju jedna se strana (davatelj uzdržavanja) obvezuje da će drugu stranu (primatelja uzdržavanja) uzdržavati do njegove smrti, a druga se strana obvezuje da će mu za života prenijeti svu imovine ili dio nje.
Problemi s dosmrtnim
U pravilu se imovina prenosi odmah nakon sklapanja ugovora, a odmah (točnije, poreznu obvezu treba prijaviti u roku od 30 dana, a porez platiti u roku nakon primitka rješenja, što danas u pravilu ide vrlo brzo) dospijeva i obveza plaćanja poreza na promet nekretnina. Međutim, vrlo često primatelj uzdržavanja za sebe ili i za još nekoga ugovara pravo stanovanja ili čak i tzv. ususfructus (u tom se slučaju nekretnina može i komercijalno iskorištavati iako primatelj više nije vlasnik), a u takvim situacijama porezna osnovica mnogo je niža jer je stan (ako je riječ o stanu) pravno neuseljiv.
Ti ugovori čest su uzrok sudskih sporova i ljudi su prema njima nepovjerljivi. Međutim, to je tako uglavnom zato što u njima ne sudjeluju poslovni subjekti kao što su trgovačka društva i često se prijeđe ona tanka crta koja dijeli legalno od nelegalnoga. Uvjereni smo da bi se svatko radije odlučio za kvalitetno trgovačko društvo koje dobro posluje nego za susjeda koji će platiti kada mu (i ako) dođe plaća. Kod kvalitetnog ugovora s bankovnim jamstvom primatelja uzdržavanja davatelj više neće ni zanimati, sve je jasno i (barem načelno) pošteno. Ugovori se sastavljaju u pisanom obliku i mora ih ovjeriti sudac nadležnoga suda ili potvrditi javni bilježnik.