Nakon govora Davora Ive Stiera u Ciboni na Izvještajnom saboru HDZ-a u kojem je izrazio spremnost za borbu protiv klijentelizma i ortačkoga kapitalizma i pozvao na nju jer će u suprotnom HDZ završiti u ropotarnici povijesti, prve su dijagnoze glasile: počelo je rušenje Andreja Plenkovića, Stier izrazio ambiciju za preuzimanjem HDZ-a, Plenković dobio protukandidata na budućim unutarstranačkim izborima…
>>>Stier spreman za borbu protiv klijentelizma kršćanskim vrijednostima
Zaključci su tipski i proizlaze upravo iz klijentelističkog funkcioniranja hrvatske politike, a osobito iz uzorka političkog funkcioniranja HDZ-a. A taj uzorak izgleda ovako: izaberemo vođu, kličemo mu na stranačkim saborima, povlađujemo mu na užim tijelima stranke, hvalimo ga po medijima, pod njegovim se političkim kišobranom interesno umrežavamo i uzimamo političkog i financijskog utjecaja u skladu s mogućnostima, a kad osjetimo da velikom vođi dolazi kraj, samo uskočimo u sljedeći brod. I sa sobom ponesemo Tuđmanovu bistu.
Tko je naručio takav pljesak?
Gledano iz kuta tog uzorka ponašanja i djelovanja, uistinu ne postoji stranačka politika izvan akcija rušenja vođe u trenutku kad je potrošen i biranje novoga dok se ne potroši. Uz takvo političko nasljeđe nije neobično što je starija pionirka iz HDZ-ova klijentelističkog bazena poslije Stierova programskoga govora zaprepašteno upitala: ‘Kako si je uspio dogovoriti takav pljesak?‘ Iz njezine političke perspektive, koja je više pravilo nego iznimka, i nije moguće da se u politici dogodi nešto što se nije prethodno dogovorilo. Osobito pljesak.
>>> Plenković odbacio nagađanja o promjenama u Vladi, Stier i Kovač ostaju u HDZ-u
U programskom govoru u Ciboni Davor Stier ponudio je upravo drukčiju perspektivu djelovanja HDZ-a, uz izričitu i stvarnu prijetnju da će stranka nestati ako se ne promijeni, ako ne promijeni politički klijentelizam u sebi. A to se ne uklapa u postojeće uzorke funkcioniranja glavnostrujaške hrvatske politike, ne samo HDZ-a. To prosječnomu hrvatskom političaru, koji od politike živi, nije nimalo drago čuti. To, kao što je bilo vidljivo na otvorenoj sceni, nije bilo nimalo drago čuti ni aktualnom šefu HDZ-a Andreju Plenkoviću koji je Stierov govor s razlogom mogao shvatiti kako najavu kandidature na sljedećim unutarstranačkim izborima, ma kad oni bili.
Teško je povjerovati da bi Hrvati jednom mogli biti pametniji od Grka ili Talijana. To bi značilo da oni prvi redovi parketa na HDZ-ovu saboru, koji su ujedno simboli političkoga klijentelizma, shvaćaju da stabilnost nisu oni i da mogu opstati jedino ako daju priliku tribinama – koje su pljeskale Stieru.
To više što su u ovaj stranački mandat ušli kao politički partneri, što je Plenković u blitzkriegu osvojio HDZ nakon Karamarkove abdikacije, na potpori stranačkih lobija, ali i na Stierovoj političkoj paradigmi i političkoj vjerodostojnosti. I to više što su se u međuvremenu politički udaljili i što je Plenković ozbiljno uzdrman aferom Borg, koja je upravo modelski primjer klijentelizma, i što ne zna koja je sljedeća.
Pioniri i pionirke ništa ne razumiju
Međutim, Stierov govor prema porukama koje je poslao i nije bio namijenjen Andreju Plenkoviću, nego HDZ-u. Ono što je izgovorio, jednostavna je istina ovog trenutka koja vrijedi ne samo za HDZ nego i za SDP, jedinu preostalu ozbiljnu staru stranku u Hrvatskoj. Ta istina glasi: ili će stare stranke promijeniti (klijentelistički) model djelovanja – ili će nestati. Da nije riječ samo o retoričkoj figuri, može se vidjeti na grčkom slučaju ili, još svježije, na talijanskom slučaju, gdje su stare stranke kao simboli korupcijske politike pometene sa scene i zamijenjene novim pokretima koji dolaze s ekstrema političkog spektra, koji uz promjenu proizvode i krizu bilo kakva upravljanja i političku neizvjesnost.
>>>Višnja Starešina: Erdoganov skup u Sarajevu bila je poruka da je BiH postala njegova
Teško je povjerovati da bi Hrvati jednom mogli biti pametniji od Grka ili Talijana i izvući pouke iz njihovih propusta i pogrešaka. To bi značilo da oni prvi redovi parketa na HDZ-ovu saboru, koji su ujedno simboli političkoga klijentelizma, shvaćaju da stabilnost nisu oni i da mogu opstati jedino ako daju priliku tribinama.
Da nije riječ samo o Stierovoj retoričkoj figuri, može se vidjeti na grčkom ili talijanskom slučaju, gdje su stare stranke kao simboli korupcijske politike pometene sa scene i zamijenjene novim, ekstremnim pokretima koji uz promjenu proizvode i krizu bilo kakva upravljanja i političku neizvjesnost.
Onima koji su razočarano napuštali skup s ispraznim naručenim govorima i naručenim pljeskom, bez dodira sa stvarnim svijetom, da bi ispred dvorane, suprotno uputama stranačkog vrha ili njima usprkos, masovno potpisivali inicijativu za referendum za promjenu izbornog sustava. Iako je čak i ideja velike koalicije, posljednja stepenica prema raspadu i grčkom scenariju, već potrošena u aktualnoj maloj-velikoj koaliciji, iako su politički aranžmani ‘svi sa svima, prema potrebi i cijeni‘ već ogoljeni, postoji bar minimum izgleda da se model funkcioniranja počne mijenjati unutar HDZ-a. S tribina.
Odande odakle je došao pljesak Stieru koji je zaprepastio stariju stranačku pionirku. A pioniri i ne mogu razumjeti kakav to dogovor mora biti da poluprazne tribine plješću dulje i jače od punog parketa!?