Da ga nisu predstavili kao litavskog ministra energetike, pomislila bih da Žygimantas Vaičiūnas prepričava hrvatski slučaj izbjegavanja gradnje LNG terminala. Dugo se u državnom vrhu razgovaralo ‘da bi trebalo, da ne bi trebalo‘, ali nikako da odluče. Postavljalo se pitanje ekonomske isplativosti LNG-a. Zapravo, lobiji povezani s ruskim monopolističkim dobavljačem plina radili su svoj posao. I radili su ga dobro. Istodobno je Litva plaćala ruskom Gazpromu najskuplji plin u Europi i jedan od najskupljih u svijetu. Zatim je priča o gradnji LNG-a podignuta na međudržavnu regionalnu razinu. Pa su nekoliko godina razgovarali predstavnici baltičkih država, Poljske i Finske kako bi sagradili zajednički LNG terminal. Bilo je to, kao što reče ovih dana ministar Vaičiūnas, kao natjecanje za izbor ljepotice regije − svaka je država imala svoju ‘najljepšu‘. A onda je Litva 2012. dobila Vladu koja je donijela odluku o gradnji plutajućega LNG terminala i čvrsto stala iza te odluke. Tu počinje priča o uspjehu i završava svaka sličnost s hrvatskim projektom LNG-a.
>>>Višnja Starešina: Merkel i Plenković – uzajamno podupiranje političkih gubitnika
Samo dvije i pol godine poslije Litva je imala plutajući LNG terminal u Klaipėdi, onaj koji otad idu gledati svi hrvatski dužnosnici kad žele pokazati da uistinu misle ozbiljno kad govore da je izgradnja LNG-a na Krku hrvatski strateški projekt.
Hrvatska (ni)je južna Litva
Nikad potpuna ovisnica o ruskom plinu, Hrvatska danas riječju gradi LNG, a djelima se baca u Gazpromovo naručje. Nije teško pogoditi u kojem grmu leži zec. Ili u kojem džepu leži zec. Pitanje je kako izvući zeku na svjetlo dana
U međuvremenu Litva podmiruje polovicu svojih potreba plinom iz LNG-a, tako znatno smanjujući (političku i ekonomsku) ovisnost o Rusiji, kupuje plin po prosječnim europskim tržišnim cijenama i postala je regionalna liderica sjeverne Europe u opskrbi ukapljenim plinom, s projektima za sljedećih dvadesetak godina. U međuvremenu plin je postao snažno ili čak najsnažnije oruđe; ili, ako hoćete, oružje za definiranje nove geopolitičke slike Europe. Na njemu se vodi bitka između SAD-a i Rusije za političko i sigurnosno prvenstvo u Europi. Na plinu se u suradnji s Rusijom Merkelina Njemačka nastoji nametnuti kao glavna europska sila. Na plinu države istočne i srednje Europe drugi put nakon 1990. osvajaju svoju neovisnost od Rusije. Na plinu zadržavanjem monopola na opskrbu srednje i istočne Europe i širenjem utjecaja na ostatak Europe Rusija nastoji vratiti i proširiti svoj utjecaj u Europi. Američki je odgovor mreža LNG-a, terminala za ukapljeni plin. U tom globalnom nadmetanju države srednje i istočne Europe nastoje ostvariti svoje nacionalne interese: sigurnosnopolitičke s pomoću energetske neovisnosti i ekonomske s pomoću što jeftinijeg plina. Zato su projekti vezani uz LNG terminale, ukapljeni plin i njegov transport, kao i projekti istraživanja novih nalazišta i iskorištavanja prirodnog plina danas najživlji dio investicija u energetiku i njezinu infrastrukturu u Europi. Hrvatska je trebala biti na jugu ono što je Litva na sjeveru – energetsko čvorište i regionalna liderica u opskrbi ukapljenim plinom. A za razliku od Litve ima i velike plinske rezerve.
>>>Višnja Starešina: Na povijesnoj pozornici ni Srba, ni Hrvata, ni koza, ni ovaca
Proizvodnja plina pada 8% na godinu
Na plinu se vodi bitka između SAD-a i Rusije za političko i sigurnosno prvenstvo u Europi, Merkelina Njemačka nastoji se nametnuti kao glavna europska sila, istočnoeuropske i srednjoeuropske države drugi put osvajaju neovisnost o Rusiji, a ona pak nastoji vratiti i proširiti svoj utjecaj u Europi. Američki je odgovor – mreža LNG-a
A gdje je Hrvatska danas? Nema je na novoj plinskoj karti Europe. Osim u priči. Vidjelo se to i na ovotjednoj konferenciji o energetskoj sigurnosti koju su organizirali hrvatski Centar za obnovu kulture i američki Heritage Foundation. Predsjednica Grabar-Kitarović i dalje govori o Hrvatskoj kao energetskom čvorištu i LNG terminalu na Krku te Jadransko-jonskom plinovodu kao strateškim projektima. Ali ona nema ovlasti za provedbu. Bivši potpredsjednik Vlade Stier naglašava da je Vladina politička volja ključna za ostvarenje tih projekata jer ne možemo očekivati da će privatna poduzeća ili druge države voditi računa o zaštiti hrvatskih nacionalnih interesa, koji su u ovom slučaju domaća proizvodnja, diverzifikacija dobavljača i jeftiniji plin za potrošače. Ali nema nikakve ovlasti. U međuvremenu domaća proizvodnja plina pada osam posto na godinu (kaže Predsjednica), kompanije koje su prije pet godina pokrenule istraživanje novih izvora plina iz podmorja u Hrvatskoj danas rade u Rumunjskoj, Albaniji, Crnoj Gori… U Hrvatskoj sve blokirano. Nova direktorica LNG terminala u gradnji Barbara Dorić, formalno zadužena za provedbu projekta, poučava pak zašto je u Hrvatskoj nemoguće ono što je u Litvi moguće. Priča priču koju je Litva poslala u prošlost još 2012. Hrvatska, koja nikad nije bila potpuna ovisnica o ruskom plinu, danas riječju gradi LNG, a djelima se baca u Gazpromovo naručje. Nije teško pogoditi u kojem grmu leži zec. Ili u kojem džepu leži zec. Pitanje je kako izvući zeku na svjetlo dana.